VREBAČKE PRIČE – Prvi dan (2)
Prolazio je tako prvi dan, u znatiželji, razgovoru, razgledanju, obilascima i dolascima seljana, a onda su krenuli dogovori o poslu koji je čekao; trebalo je kositi travu, žeti žito i vršiti ga, ići u planinu po drva za zimu, popravljati alat i dotrajale dijelove sjenika i štale.
Dan je bio dug i ispunjen, a veče je nosilo smiraj. Sakupili smo se u kući oko stola koji je jedva bio dovoljan za svu čeljad u kući. Na kozi koja se cijeli dan nije gasila pušila se večera i mamila nas svojim mirisima. Glad je prevladala umor. Večerali smo gotovo bez riječi uz zvonke i žustre zvukove žlica i vilica. Nakon večere djed je zapalio lulu, pogledao nas kroz dim i započeo. Priče i sjećanja su tekle. Bilo je tu svega, o ljudima i događajima u selu, lovačkih priča pa i događaja iz proteklog rata.
Razgovori su trajali dugo u noć uz treperavu svjetlost petrolejke. Slušao sam ih sjedeći na trećoj prečki ljestava pokušavajući uhvatiti naše dvije mačke, dobre lovilice, koje su nenaviknute na diranje i povlačenje za rep znale bijesno zafrktati i iskezivši zube uz siktanje pokušavale da me ogrebu oštrim kandžama. Brzo sam shvatio da ta igra njima nije draga i da ih uznemirava, a opomenut kapljicama krvi na ruci i mene je minula želja za igrom.
Noć je bila potpuna. Nebo nad Vrepcem bilo je zvjezdano, a svjetla u selu, osim mjesečine nije bilo. Slika koliko prirodna, toliko i nestvarna. Zar je moguće da nema svjetla koje bi obasjavalo puteve osim mjesečine koja je znala blještati i stvarati oštre izdužene sjene drveća i kuća koje su se gubile u njihovim granama i gustim trnovitim žbunovima koji su opasivali puteve i dvorišta. Hladnoća i drhtanje od vala ledene hladnoće koja je strujala od Velebita tjerali su me u kuću. Zavukao bih se u krevet drhteći od zime i pokriven jorganom, biljcem i šarenicom, grijući se padao bih u dubok okrepljujući san sa košmarom u glavi i neobičnim snovima sa zadnjom mišlju kad će jutro i što će donijeti. Ali jedno sam znao. Bit će neobično i razigrano.
Željko Narančić
