VREBAČKE PRIČE – Ljeto u Vrepcu (1)
U nekoliko nastavaka bit će objavljena moja sjećanja iz ranih 1960-tih godina o boravku u Vrepcu na djedovom imanju. Priče su prije 13 godina napisane za moje unuke, da ih podsjete na život u Vrepcu u proteklim vremenima, onako, subjektivno, kako sam ih doživio, a ovo je njihova prva javna objava.
Vjerujem da će se mnogi pronaći u ovim pričama.
…………………………………
U Vrebac smo obično dolazili vlakom sa jutarnjim suncem pomalo promrzli od zaostale noćne hladnoće i svježe rose koja se blistala na granama i lišću okolnog drveća i žbunja i prelijevala po prostranim poljima koja su nas pratila i okruživala. Gledajući sjene i slike koje je sunce stvaralo na surim klisurama Velebita koje su se duboko usijecale u vedro i plavetno nebo po kojem je plovilo nešto oblaka, blijedih i promrzlih kao što smo i sami bili i neuspjevajući da prodre u tamne i sjenovite šume podno klisura čije podnožje se još gubilo u ostacima noći očekujući zrake koje će ponovno udahnuti život u zaspale i još snene stanovnike ovih tajanstvenih dubina sa uzbuđenjem sam i nestrpljivo očekivao dolazak u selo i djedovo dvorište. I Žuja je osjećala da se približavamo i ubrzala je kas znajući da je čeka zasluženi odmor u toploj štali sa punim jaslama sijena, što joj se činilo kao nagrada nakon odlaska po nas pred vlak, u praskozorje, kad se još nije moglo raspoznati koje je doba.
Već u daljini ugledao sam bijeli zid vrebačke škole koja je izgledala kao da je nasađena na samoj prašnjavoj cesti i srce mi je zaigralo. Više nije bilo hladno, uzbuđenje se podiglo do prsa i grla, eto prolazimo uz šternu koja je od lani ostala ista, mimoilazimo se sa stadom ovaca i krava koje veselo odlaze na jutarnju pašu, pred nama je Gradina, posljednji uspon, veseli kas Žuje i ulazimo u put oivičen starim kamenim zidovima obraslim žbunjem i grmovima lijeske iza kojih su poredane šljive i jasenovi stvarajući polutamu i vraćajući hladnoću i svježinu.
Eto nas u dvorištu. Ne mogu dočekati da siđem sa kola i pokušavam pogledom odjednom obuhvatiti sve oko sebe pitajući se kako to izgleda drugačije od prošlog ljeta, a sve je isto. Sve je tu, kuća, štala, gumno, sjenik, trap, dugačko i ravno polje ograde, dvorište puno kokošiju s dva pijevca što se međusobno nadmeću, uz sjenik privezan Garov koji nas je dočekao upozoravajućim lavežom ne prepoznajući nas odjednom, niže na livadi prikolčane krave koje su čuvši neobične zvukove znatiželjno podigle glave prema nama gledajući nas koji trenutak i nastavile mirno pasti travu.
Veseli i glasni razgovor u dvorištu i rzanje Žuje izmamilo je iz kuće babu Koku koja je prekoračujući prag stala na široki plosnati kamen koji je kao stepenica stajao pred ulazom, brišući ruke uz crnu pregaču i pogledavši nas oštrim očima preko kukastog nosa koji se isticao ispred širokog crnog rupca rekla: „Evo mojih gostiju“ te prišavši pozdravila se i poljubila sa roditeljima, a onda prelijećući pogledom po nama krenula prema bratu i meni govoreći „Vide mojih dičaka. Koliko su samo narasli. Dođite da vas baba poljubi“. Baba onako sitna i pogrbljena, ne mnogo viša od mene, zagrlila bi me i poljubila ostavljajući na meni tragove neobičnih oštrih mirisa od mlijeka, štale i kojekakvih drugih za koje nisam odmah mogao prepoznati odakle su, a od kojih, nenaviknut, sam se povlačio nehotice unazad.
Raspremajući i noseći stvari, gledao sam prema vratima skromne ličke kuće hoće li se tko pojaviti na kućnom pragu, očekujući Stevu ili Maricu, strica Slavka ili možda tetku Dušanku.
Ušli smo u kuću iz koje je na dimnjaku izlazio dim, u polumrak srednje prostorije u kojoj se uglavnom živjelo. U kutu lijevo gorjela je „koza“, a poslije i „Goran“ sa naslaganim granama za loženje, na zidu je isti stari stilski ormar sa masivnim debelim šalicama i „firanjgama“ koje su ometale čopor muha da sjednu na baš sve što se u ormaru nalazilo. Ispred ormara desno stol i stolice, a u prednjem lijevom kutu bile su prislonjene „škale“ kojima se penjalo na pod – tavan, sa zakačene dvije djedove sjekire. Po ćoškovima se moglo naći nekoliko tronogih ličkih „stočića“ uglavljenih ponekom nogom u upravo pometeni zemljani pod.
Sjeli smo uz razgovor koji se nastavljao i uz lagano pucketanje vatre koja nas je opuštala i tjerala posljednje tragove jutarnje hladnoće iz obraza i još pomalo ukočenih prstiju i uz šum vode na šporetu koja samo što nije zakuhala, da bi se uskoro kućom razlio topli i ugodni i opuštajući miris „cikorije“.
Počelo je ljeto u Vrepcu.
Željko Narančić
