VREBAČKE PRIČE – Djed Božo – Boželja (10)
Čim prođu srpanjske vrućine i uđe se u kolovoz osjeti se približavanje jeseni po laganom povjetarcu koji pod veče prostruji izazivajući lagano drhtanje tijela još nenaviknutih na podnevnu vrućinu. To je samo nagovještaj ledenog noćnog zračnog jezika sa Velebita koji nečujno obiđe selo ne pomaknuvši niti list niti travku. Vrijeme je za ulazak u kuću. Baba je već naložila peć i pristavila na peć palentu kojoj treba dobar sat da se iz guste mase smješanog brašna i vode, opet pretvori u brašno. Dok se baba onako niska i pogrbljena bavi oko peći otac priprema krumpire za pole koje će staviti u rol. Majka sprema brata na spavanje i to je vrijeme za mene i djeda. Djed se volio šegačiti sa mnom, prisjećajući se ponečeg iz mladosti, znao bi me zadirkivati i pokušavajući da me prevari reče mi: „Ajde, ti govori jatale, a ja ću titele.“ Znao sam već što to znači i predlagao sam mu da okrenemo priču. Vidjevši da ne ide reče: „Joj, boli me ovaj prst“ i pokaže na prst na ruci: „ Povuci mi ga da me prestane!“ Ja, onako naivno pristanem i povučem ga, a on: „Prrrrrr….“ Skočih od ljutnje na njega čupajući ga za brkove i tako boreći se dok je djed hvatao zrak od smijeha koji je iz njega provaljivao, napokon se pomirimo.
Sjedeći mu na koljenima upita me djed „A, znaš li ti onu pjesmu o Svetom Savi“ „Ne znam“ rekoh, a on reče da će me naučiti i zapjeva:
„Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi
Srpske crkve i škole, svetiteljskoj glavi
Tamo vijenci tamo slava,
Gde naš srpski pastir Sava,
Pojte mu Srbi pjesmu i utrojte!” ….
„To se pjevalo u školi za dan Svetog Save 27. siječnja. On je zaštitnik škole i đaka“ pričao je djed i nastavio „Znaš li kako je bilo kad sam ja išao u školu. Kad nismo nešto znali ili kad bi napravili neku glupost boga mi, dobili bi batina od učitelja. A znali bi i klečati u kutu na kukuruzu. I tako se razgovor nastavljao pod žmirkavim svjetlom petrolejke prekidan smijehom i uzvicima, ali i dubokom tišinom kada bi djed pričao o lovu na vukove onom puškom koja mu je visila o klinu u sobi i koja je svemu davala potvrdu istine.
Ujutro kad se podmiri blago znao se nastaviti i naš razgovor u očekivanju doručka. Izašli bi van u dvorište tražeći osunčano mjesto i tražeći pogledom sunce koje se polako podizalo iznad Gradine. Djed bi znao sjesti na „konja“ i krenulo bi.
Sjećam se, jednom je bio baš dobro raspoložen za šalu, a pogodio je što me smeta, pitajući: „A imaš li kakvu curicu?“ pa „Poljubiš li ju katkad?“ A, ja ne znajući kako da zaustavim bujicu pitanja navalim na djeda, ali bez uspjeha, kad ono spazih u kraju kalaču, dopola ispunjenu vodom koja je tu ostala od sinoć, pritrčim kalači i izvrnem ju na djeda. Začuše se psovke, vika, i ja pobjegoh od straha jer je djed pokušao da me dohvati svojim štapom. Ostali ukućani hvatali su se za trbuhe od smijeha, ali meni do smijeha nije bilo skrivajući se u obližnjem grmlju sve do podne dok opasnost od djeda nije prošla.
Djed je volio gucnuti rakije, ali mjeru mu je držala baba. Rakije je uvijek bilo u kući, pekla se, bilo je šljiva u šljivicima, ali ju je djed rijetko pronalazio u skrovitim mjestima kuda bi ju baba sakrila. Dobio bi svoju porciju i gotovo. Ali, neki puta bi i pronašao, a onda bi znao i potegnuti. Baba, iako sitna, bila je za djeda živa vatra, ona je držala komandu u kući, znala se naljutiti kad bi pronašla praznu bocu. Djed se kleo da ne zna ništa o tome, ta ne bi on popio rakiju, i sve tako, ali baba se ne bi pokolebala. „Nema više“ znala je odsjeći ostavljajući djeda da se koji dan snalazi po selu. „Babo, daj mi nađi malo rakije!“ molio je tada djed, a baba kojoj nije bilo milo da djed traži rakiju po selu obično bi popustila i rekla mu: Čekaj ovdje da donesem“, ostavivši ga da sjedi u kući. Ali i djed je bio lukav, prišunjao bi se vratima i provirio bi oprezno za babom da vidi gdje baba sakriva rakiju. A baba bi s bocom u ruci krenula prema trapu, uvukla se u njega i natočila. „Vražja baba“ ljutito je praskao djed „kud ju je samo sakrila?“ znajući da mu kroz vrata trapa jedva može proći glava, a kamoli ostalo. Ali sam zato ja mogao i kad bi baba otišla u selo znao bi me pozvati i reći „Evo uzmi bocu i natoči dolje djedu rakije dok nema babe“. Ja bih ga obično poslušao i tako smo ponovno sklopili primirje. A ja sam u trap, ukopanu malu zemunicu pred štalom pokrivenu dvostrešnim slamnatim krovom na kome su sa prednje strane bila mala vratašca, tek tolika da bi se Garov provukao, često ulazio po jaja koja su kokoši tamo nesle, pa je to bila i prilika da se pojede i koje jaje jer je baba bila i prilično škrta.
I tako je to trajalo dok baba nije primijetila da rakija nekako nestaje, a i ja sam iz nepažnje i nejačak da polako nagnem bocun znao i prosuti tako da je čitav trap mirisao po rakiji. Ostala je rakija u trapu, ali je baba bocun dobro zaštitila i sve se ponovno vratilo na staro. Djed moli rakiju, a baba mu mjeri i daje i sakriva bocu na kojekakva čudna mjesta na podu gdje se djed rijetko i teško, penjući se krupan, znao navaditi. Ali, jaja su i dalje bila na dohvat ruke.
Željko Narančič
