MJESNI ODBOR VREBAC

Vrebac, Pavlovac Vrebački, Zavođe Vrebačko, Selište Vrebačko

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova
NASLOVNICA Prošlost, ljudi i običaji
PROŠLOST, LJUDI I OBIČAJI

Prvi put u zemlji dedova

E-mail Ispis PDF

Zovem se Danica Tomaš i živim u selu Velebit, malom selu na severu Bačke. Selo Velebit osnovali su Ličani koji su kao dobrovoljci pošli u Prvi svetski rat. Za zasluge u ratu dobili su od kralja zemlju da podignu selo. Selo su podigli na jednom brdašcetu, jedinom uzvišenju u blizini, i nazvali ga Velebit, po planini sa koje dolaze, kako bi očuvali uspomenu na nju. Kako je bilo najviše onih koji su u Vojvodinu došli iz sela Mogorić, Vrebac i Pavlovac, tako su nazvali delove novog sela: Mogorićani su se naselili u jednom kraju, Vrepčani u drugom.. Ti nazivi su se do danas sačuvali.

Novodoseljenim Ličanima najteže je bilo da se naviknu na jednoličnu vojvođansku ravnicu. Naviknuti da vide svoj kompas Velebit kud god da se okrenu, u Vojvodini su izgubili orijentaciju. Dugo nisu mogli da nauče na kojoj strani sunce izlazi, a na kojoj zalazi. Takođe im je bilo teško da razlikuju svoju njivu od tuđe, sve im se činilo potpuno isto. Posle par godina, prilagodili su se novim uslovima života, ali mnoge svoje običaje, kao i svoj govor, sačuvali su. Ja iako rođena u Vojvodini, znam mnoge ličke izraze, jer naši stari i danas tako pričaju. Bilo mi je vrlo simpatično kada me je par mladih Ličana pitalo da im prevedem rečenicu “Ćeno loče vareniku”, misleći da neću znati da se radi o psu koji pije mleko. Koliko je veza sela Velebit sa planinom po kojem je dobilo ime bliska, pokazuje i to da Velebićani nikad neće reći da žive “u Velebitu”, već uvek “na Velebitu”, kao da i dalje žive na planini.

Malo je onih koji znaju za ovo mestašce, za ovaj amalgan Vojvodine i Like. Obično kada se sa nekim upoznajem i kažem odakle dolazim, svi misle da pričam o velikom Velebitu u Lici, a ne o malom selu u Vojvodini.  Iako sam oduvek imala imalu veliku želju da odem u Liku, i upoznam zemlju svojih dedova, prilika mi se nikako nije ukazivala. Međutim, kada se nešto svim srcem želi, uz malo sreće, to često biva i ostvareno. Tako se i meni ukazala prilika da upoznam velelepnu Liku.

Na rođendan Nikole Tesle, koje moje selo praznuje kao Dan sela, upoznala sam, sasvim slučajno, jednu divnu gospođu Mirjanu Ćurin, rođenu Grubić. Ona je došla kod nas radi promocije knjige Hronika Vrebca, Pavlovca i  Zavođa, čiji je autor Sava Todorić. Pitavši me odmah za ime, prezime, ime oca i ime majke, Mirjana je zaključila da smo rod, a ja sam bila presrećna kada sam saznala da imam još jednu tetku. Teta Mira mi je pričala o ideji da se osnuje Lika – međunarodni centar za mlade, koji bi uključivao niz interesantnih projekata. Meni se veoma svidela ta priča i poželela sam da budem deo nje. Pričajući o Lici, Ličanima i Ličankama, priznala sam tetki da nikada ranije nisam bila tamo, a da bih jako volela. Ona mi je tad rekla da se ne brinem i da ćemo to vrlo brzo rešiti. Posle par dana već me je nazvala, saopštivši mi da ima dve gratis karte za Pavlovac, u kojem se obeležava seoska slava Ognjena Marija, i da bi volela da pođem sa njom. Ja nisam mogla da verujem, bila sam presrećna. Inače, karte nam je obezbedio Milan Brkić. Tetka mi je, takođe, rekla da mogu da povedem koga god želim sa sobom. Međutim, skoro niko od mojih prijatelja nije mogao da pođe. Bilo mi je jako krivo, ali upoznavši  Milana Senešena, momka kojem je majka Velebićanka, a koji živi u Kaću, rešila sam problem. Ispostavilo se da Milan, isto kao i ja, nikada ranije nije bio u Lici,a da je imao veliku želju da ode tamo i vidi odakle su mu preci, kao i da poseti grob svog pradede, koji je sahranjen na pavlovačkom groblju. Kada sam mu rekla da imam besplatne karte i da za par dana polazimo, veoma se obradovao. Odmah sam javila teta Miri da sam našla momka koji želi da pođe s nama.

Na put smo krenuli 29. jula u osam sati uveče. Išla su dva autobusa, jedan iz Novog Sada, kojim smo išli Milan i ja, a drugi iz Beograda, njime je išla teta Mira.  Kako je tog dana bilo veoma toplo, ja sam bila lagano obučena, ne razmišljajući da su u Lici noći uvek hladne. Pošteno sam se smrzla u autobusu, jedva dočekavši pauzu da zamolim vozača da mi iz prtljaga izvadi kofer, u kojem sam, srećom, imala i toplije garderobe. Kada smo u Korenici pravili pauzu, teta Mira je došla do nas i tek tamo smo se sreli. Tada smo upoznali i Željka Graovca - Žeku, istaknutog sportistu, a i veoma simpatičnog i duhovitog čoveka. On nam je odmah pokazao mali zoološki vrt u dvorištu restorana kod kojeg smo pravili pauzu. Tamo smo videli ličkog medveda, divokoze, jelene, srne, a Žeka nam je pričao mnoge zanimljivosti o tim životinjama. Mislim da nam je Žeka od tad pa do kraja boravka u Lici, bio pravi turistički vodič.  Mnogo toga smo saznali i naučili od njega.

Pauza kod Korenice trajala je kratko, tako da smo ubrzo nastavili put. Kod Udbine smo iz autobusa preseli u kombi koji je razvozio po obližnjim selima. Njime smo se odvezli do Pavlovca, skroz do kuće Žekinog ujaka, u kojoj smo trebali da prenoćimo. Tada je bilo oko šest-sedam sati ujutru, zora je rudila, a priroda bivala sve lepša i lepša. Priljubljenog lica uz prozor, gledala sam predele kršne Like, zemlje mojih dedova. Bila sam zaista očarana. Kud god da sam pogledala video se Velebit, baš onakav kakav je opevan u stihovima Davora Prpića “ siv, kamenit, ponosit i lijep, zelen, šumovit, gord i slijep i još ponešto drugo”. U daljini video se i čuveni Zir, usamljeno brdo sa stenovitim vrhom u sredini Ličkog polja, veoma neobičan i lep. Dugo nisam mogla da prestanem da razgledam prirodu u koju sam došla, lepota Like me je hipnotisala.

Kada smo stigli u kuću Žekinog ujaka, raspakovali smo se i doručkovali. Posle toga su momci otišli da odmore, a teta Mira i ja smo ćaskale uz kafu. Oko podne smo krenuli ka mestu gde će se održati proslava seoske slave. Manifestacija se održavala pored nekadašnje škole u Pavlovcu. Škola je sada u ruševinama, kao i, kako sam kasnije videla, većina objekata u tom kraju. Zaista tužno.

Mi smo tamo stigli dosta ranije, kako bismo pomogli u pripremi za slavlje. Teta Mira i ja smo raspoređivali poklone i diplome za pobednike sportskih igara. Bila su takmičenja u pikadu, skakanju u dalj iz mesta, bacanju kamena s ramena i prevlačenju konopca. Poklone su darovali Milutin Milutinović ispred Udruženja sveslovenske pismenosti i zaštite ćiriličnog pisma i Radmila Panjević ispred Zavičajne kuće “Ćemer”. Milan je za to vreme pravio fotografije.

Oko pet sati popodne ljudi su počeli da pristižu. Otpočelo je veselje, peklo se janje, igralo se, pilo i pevalo. . Bilo je stvarno mnogo ljudi. Međutim, malo je bilo onih koji stalno borave u ovim selima opštine Gospić. Uglavnom su to bili ljudi sa strane, koji su došli u Liku  na odmor, poneseni nostalgičnim i setnim osećanjima prema svome zavičaju. Ovaj kraj, iako jedan od najlepših na Balkanu, ne pruža nikakve uslove za pristojan život, tako da i oni koji bi se hteli vratiti, ne mogu. Većina stalnih žitelja su stari ljudi, koji  su došli u rodnu Liku da u njoj ostare i ostave kosti. Potrebno je mnogo rada i truda da ova sela opet ožive, ali ja verujem da će u bliskoj budućnosti to biti moguće, jer ljudi danas polako shvataju da su nam sela i netaknuta priroda jedina utočišta i da se treba vraćati u njih.

Na proslavi u Pavlovcu upoznala sam mnogo zanimljivih Ličana i  Ličanki, međutim kako to u Ličana obično biva ispostavilo se da mi je bar polovina od tih ljudi rodbina. Ja sam bila fascinirana koliko ti ljudi dobro poznaju svoje poreklo i koliko dobro umeju da mi objasne kako mi ko dođe rod. Pozavidela sam im, jer to njihovo znanje zaista predstavlja neprocenjivo bogatstvo. Kada sam shvatila koliko imam rodbine za koju ranije nisam znala, emocije su me ponele, nisam mogla da se suzdržim i zaplakala sam, jer čoveka neretko preplavi to čudno i toplo osećanje kada upozna nekog iste krvi, nekog svog.

Moj rođak Joja Novković i njegova ćerka Jelena pozvali su me da te večeri budem njihov gost i da kod njih prespavam. Ja sam poziv rado prihvatila.

Sutradan, zahvaljujući dobroj volji mojih domaćina, koji su nas povezli u obliazak sela, upoznali smo još mnogo toga lepog u ovom kraju. Sve sam se više i više zaljubljivala u Liku. Najveći utisak na mene, svakako je ostavila Gradina u Vrepcu i pogled sa nje. Zaista predivan prizor.

 

Pošto se našem boravku u Lici bližio kraj, morali smo da se oprostimo sa našim domaćinima i krenemo svojim kućama. Oko 10 sati uveče krenuli smo nazad za Srbiju. Bila sam pomalo tužna što se već vraćamo, ali ujedno i presrećna što sam bila u zemlji svojih predaka, jer smatram da čovek koji ne zna ništa o svojim precima, o svom nasleđu i poreklu jeste čovek bez identita, čovek izgubljen u ovom svetu. Bez poznavanja svojih korena i svoje istorije nema budućnosti i zato je važno da znamo ko su nam bili preci, da volimo svoju zemlju i čuvamo tradiciju. Zbog svega ovoga, sigurna sam da ću vrlo brzo opet doći u svoju Liku,

Ažurirano Petak, 02 Rujan 2016 06:44
 

Donacije za zvono vrebačke crkve iz 1902.g.

E-mail Ispis PDF

"Sopstvenom pobudom, a iz čiste ljubavi prema cvojoj crkvi, skupiše sinovi ove crkvene opštine, koji se nalaze u Americi na radu, među sobom znatan iznos od 4270 Kr za nabavu velikog zvona za našu "mater crkvu" ..... pravoslavnu srpsku crkvu sv. Pokrova..." uvod je u članak "Javna blagodarnost", koji je objavljen u broju 6. SRPSKOG SIONA iz 1902.g., "nedeljnog lista za crkveno-prosvetne i avtonomne potrebe Srpske pravoslavne mitropolije karlovačke".

U članku se navode imena "..pobožnih priložnika svetog hrama našega....", vrepčana (..iz svih vrebačkih sela) iz Čikaga, Puebla i Lemonta, a sudeći po prezimenima vjerojatno i nekih drugih priložnika (npr. prezimena: Dobrota, Rajšić, Milisavljević, Tamaš, Ciganović, Dimić, Basarić, Ratković, Gvozden, Kričković, Njegovan, Panjević; koja su možda i bila vrebačka prezimena ali se to bez dodatnih istraživanja ne može sa sigurnošću utvrditi), koje su pribilježili perovođa Radivoj Narančić i predsjednik paroh A. Oklopdžija.

Zahvaljujući našem vrepčanu, Miodragu Narančiću, koji nam je dostavio kopije originalnih stranica novina, u mogućnosti smo da se podsjetimo na ove plemenite ljude, naše pretke, čiji primjer nam i danas može biti na čast i uzor.

Ažurirano Subota, 16 Srpanj 2016 07:12
 

Milutin Šakić (1932.-2010.), profesor i šahist

E-mail Ispis PDF

Milutin Šakić sin Stojana i majke Milke, rođ. Uzelac, rođen 8. juna 1932. godine u Zavođu, umro 9. jula 2010. godine u Zagrebu.

 

Milutinovo idilično djetinjstvo u rodnom Zavođu  prekida se 1941. godine početkom Drugog svjetskog rata u kojem je 3. maja 1943. stradao od eksplozije mine nakon čega je operiran u Partizanskoj bolnici Bijeli potoci. Izgubio je vid i šaku lijeve ruke. Operirao ga je u skromnim uvjetima bez anestezije prof. dr. Kneinhapel,  a postoperativnu njegu dobiva od zarobljenih talijanskih liječnika u  ovoj bolnici koja se je tada nalazila u zbjegu prema Plješivici.

S Krbavskog polja 1944. godine američkim avionom prevoze  ga do Barija u Italiji, a potom u savezničkih bolnica u Tarantu i Napulju gdje je ponovno operiran. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine brodom dolazi u Zadar, odakle ga avionom prebacuju u Zavod za rehabilitaciju slijepih u Zemunu. Tu je uspješno naučio brajicu, sustav pisanja i čitanja za slijepe i šahovsku igru, njegovu  u daljnjem životu "najvažniju sporednu stvar na svijetu". Svoju sklonost aktivizmu u zajednici iskazuje već u toj mladenačkoj dobi kritizirajući upravu Zavoda zbog slabe hrane za učenike, zbog čega je zamalo izbačen iz te ustanove.

Po završenoj rehabilitaciji u Zemunu odlazi u Zagreb gdje 1954. godine maturira na prestižnoj Prvoj gimnaziji. Po sjećanjima njegovih kolega iz razreda bio je uzor u ponašanju i savladavanju gradiva u čemu su mu svi nesebično pomagali. Zapošljava se kao telefonist i uz rad studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje 1959. godine diplomira filozofiju i povijest. Profesionalnu karijeru nastavlja kao profesor u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu, ustanove koja se bavi odgojem, obrazovanjem i rehabilitacijom slijepe i slabovidne djece. Ponajviše njegovom zaslugom i ličnim angažmanom kao direktora te ustanove  od 1977. do 1981. godine izgrađena je sportska dvorana za osobe s invaliditetom u sklopu Centra "Vinko Bek".

Krajem 60-ih godina bio je i odbornik u Skupštini grada Zagreba gdje se s nekolicinom kolega posebno angažirao na donošenju Zakona o civilnim invalidima rata i žrtvama fašističkog terora.

Više od 50 godina bio je uključen u rad Saveza slijepih kao član Skupštine i njenih komisija ili kao aktivista u realizaciji raznih projekata. Od 1967. do 1969. godine bio je predsjednik Saveza slijepih Jugoslavije. Od 2002. do 2010. godine kao predsjednik uspješno je vodio Udrugu slijepih Zagreb gdje je u saradnji s gradom Zagrebom osigurao zaposlenje dvadesetorici  članica i članova Udruge, te nekima uspio pomoći i u rješavanju stambenog pitanja.

Milutin je kao dječak zavolio šah i svojom beskrajnom upornošću izrastao u igrača iznimnih kvaliteta. Sa još nekoliko slijepih šahista osnovao je u Zagrebu Šahovski klub slijepih "Polet" koji i danas uspješno djeluje. Sudjelovao je na šest šahovskih olimpijada za slijepe. Kao član reprezentacije Jugoslavije  na Prvoj olimpijadi slijepih 1961. godine osvojio je zlatnu medalju, a 1967. srebrenu. Šahovske uspjehe nastavlja i kao član hrvatske šahovske ekipe slijepih. U Španjolskoj 1992. godine na Olimpijadi osvajaju visoko šesto mjesto, a 1994. godine u Poljskoj ekipa osvaja odlično treće mjesto.

Od uspjeha u  Milutinovoj  šahovskoj igračkoj karijeri valja naglasiti da je 11 puta bio pojedinačni prvak Hrvatske, te da je na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj dijelio 4-7. mjesto. Za svoj Šahovski klub slijepih "Polet" osvojio je čak 13 naslova momčadskih prvaka Hrvatske. Uživao je izniman ugled u Svjetskoj šahovskoj organizaciji slijepih ( IBCA)  gdje je imao čast vršiti dužnost potpredsjednika od 1971. do 1980. godine.

Milutin je od posljedica moždanog udara preminuo u Zagrebu 9. jula 2010. godine, a  12. jula sahranjen je na zagrebačkom krematoriju.

Njegovim stopama brige za slijepe i slabovidne nastavlja sin jedinac Davorin, koji nakon diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu radi u ambulanti sportske dvorane invalida Centra za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih "Vinko Bek". Obranio je magistarski rad pod naslovom "Učinak kineziterapije na držanje tijela u slijepe i slabovidne djece i omladine", a potom doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijom "Utjecaj sljepoće i slabovidnosti na držanje tijela djece i omladine". Dr. sc. Davorin Šakić, fizijatar i sportski liječnik od 1989. godine radi na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu.

 

Nikola D. Cetina

Ažurirano Srijeda, 01 Listopad 2014 17:20
 

Sudbina jednog Vrepčana - Miloš Mandarić

E-mail Ispis PDF

Članak o Milošu Mandariću objavljen je u "Blicu" 21.05.2014.g..

Link: http://www.blic.rs/Vesti/Srbija/467260/Oluja-ga-oterala-iz-Like-a-poplava-iz-Obrenovca

 

Attachments:
Download this file (TUŽNA SUDBINA MILOŠA MANDARIĆA.pdf)TUŽNA SUDBINA MILOŠA MANDARIĆA.pdf[ ]Administrator270 Kb
Ažurirano Nedjelja, 05 Veljača 2017 17:24
 

Подаци о Врепцу из 19. стољећа

E-mail Ispis PDF

У књизи СРПСКА ПРАВОСЛАВНА МИТРОПОЛИЈА КАРЛОВАЧКА изданој 1910. године и књизи Милана Радеке ГОРЊА КРАЈИНА - КАРЛОВАЧКО ВЛАДИЧАНСТВО изданој 1975. године пронашли смо податке о Врепцу.

Подаци доминантно обухваћају период 19. стољећа и говоре о становништву, друштвеној и црквеној организацији, јавној имовини, школству.... . Спомиње се и низ особа које су у појединим периодима обављале религијске и просвјетне послове у Врепцу.

 

Ažurirano Četvrtak, 15 Prosinac 2011 18:26
 


Stranica 3 od 8

Vrebački motivi

  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator

Statistika


Posjetitelji danas:98
Posjetitelji jučer:57
Posjetitelji ukupno:94995

Posjetitelji

Trenutno aktivnih Gostiju: 100