MJESNI ODBOR VREBAC

Vrebac, Pavlovac Vrebački, Zavođe Vrebačko, Selište Vrebačko

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova
NASLOVNICA Prošlost, ljudi i običaji
PROŠLOST, LJUDI I OBIČAJI

Znamo li?

E-mail Ispis PDF

Šta je kroz istoriju podsticalo različita plemena, narode, pripadnike carstava i kraljevstva  da nastanjuju teritoriju Vrepca, Zavođa i Pavlovca i žestoko se bore da na njoj opstanu i sačuvaju je za svoje potomke?

Mi, koji smo takođe na njoj živeli ili živimo, znamo da je to i zbog ukusa vode naše Jaruge /Jadove koju su dok teče mogli piti, Velebitskog plavetnila, proljetnjeg zelenila Vrebačke Staze, mirisa procvetalih drenjića oko čijeg korenja se sneg još nije otopio, letnjeg noćnog neba zbog koga su osećali da im ne trebaju drugi svetovi, mleka koje su kao i mi, dok smo bili deca, pili pre spavanja i u njegovom ukusu prepoznavali koje su letnje cveće i barske biljke pasle krave i ovce.... I mnogo svega još zbog čega su se, kao i mi, osećali sigurnima i želeli da tu uvek  budu svoji na svome.

Čije to sve  gene nosimo u sebi i zbog čijeg smo to predačkog nasleđa ovako specifični i svojim potomcima dužni da sačuvamo Vrebac, Zavođe i Pavlovac?

Iako su Liku, pa i teritoriju današnjih Vrepca, Zavođa i Pavlovca, njeni stanovnici mnogo puta napuštali zbog ratova i buna, nijedan istoričar ne može garantovati da je to bilo u potpunosti. Ozbiljna i stručna istraživanja i analize pokazuju zanimljivu genetsku mešavinu kod Srba iz Like i sa drugh teritorija, o čemu  informacije objavljuje na portalu “POREKLO“ Jovica Krtinić, po delu svojih predaka naš Vrepčanin.

Zahvljujući velikom zalaganju, ljubavi i poštovanju supruge i ćerki Save Todorića - Lucije, Milice i Nataše Todorić, objavljena je njegova knjiga „Hronika Vrebca, Zavođa i Pavlovca“ u kojoj su podaci o Lici i našim selima, podaci o prirodno-geografskim obeležjima, istorijskom razvoju, stanovništvu, privredi, školstvu, etnologiji, narodnim i verskim obeležjima, pesmama, ali i o ratovima, davnim i skorašnjim (1914/18, 1941/45,1991/95), našim borcima i junacima i našim žrtvama.

Prvi  pisani dokument u kome se Vrebac pominje pod ovim imenom je turski popis iz 1577. godine  jer se u njemu nalazilo tursko utvrđenje.

A davno, davno pre toga, teritorija naših sela je bila nastanjena u mlađem kamenom dobu od čijih stanovnika su nam ostali i pronađeni kod Đurđeve grede, na levoj obali Jadove, kameni nožići, kamene strelice i slični predmeti.

Na Stražbenici se nalazila naseobina Japoda - plemena Ilira, jednog od najstarijih naroda na Balkanu pa se Vrebac, pored Kampolja, smatra najbogatijim nalazištem japodske materijalne kulture u Lici. Njihovi grobovi i predmeti koje su koristili u svakodnevnom životu pronalaženi su u Batrama, oko brda Jurića, na Gradićima i Tunjevačkoj glavici.

I dalje se nalaze sa materijalnim ostacima svih drugih pre nas, ispod naših njiva i kuća, kao izazov za buduće mlade istraživače iz raznih zemalja, ako uspemo da ih zainteresujemo, jer su i pripadnici njihovih naroda živeli u Lici.

Možemo li zamisliti, a trebamo jer je tako verovatno bilo, kako nam se japodski preci oko Gradine bore sa Rimskim legionarima. Rimskoj okupaciji ilirska plemena su se odupirala više od sto godina.

Stražbenici su Rimljani dali ime Ancus i oko nje imali veće naselje, pa nije ni čudo što je na  Crkvini nađena nadgrobna ploča sa natpisom posvećenim Rimljaninu Paulu Priksu i njegovoj ženi i što je u temelje kuće Miloša Milekića bio ugrađen deo rimske urne u obliku antičkog hrama.

Reči su moćni tragovi, često jači od materijalnih. Sećam se, a sigurno i mnogi od vas za vaše, da je moja baka Janja Grubić (očeva majka) stolicu nazivala kantriga, tanjir-pladanj, podrum-konoba, psa-ćeno, merdevine-škale, crni luk-kapula. Znam da osim razgovora sa dalmatinskim trgovacima koji su povremeno, u vreme mog detinjstva u Vrepcu, preko Velebita dolazili da menjaju smokve, sušenu ribu i vino za žito, nikakvih dodira sa Italijom u svom životu nije imala.

Tursko vladanje Likom okončano je 1689. godine. Senjski biskup Sebastijan Glavinić pronašao je 1696. godine u Vrepcu, prilikom popisa stanovnika Like, 40 šizmatičkih (srpskih) kuća. Imajući u vidu metode turskog vladanja, od njih nam nisu ostali samo ostaci utvrda i kuća, naziv Vrepca (beg Alaga Vrebo), reči(pendžer, divaniti.....), već i moguće genetsko nasleđe zbog mešanja turskog i srpskog življa, što milom što silom.

U knjizi možemo pronaći po prezimenima svoje pretke iz popisa 1712. godine sa navedenim  imenima starešina porodica, brojem parcela, veličinom zemljišta u lancima, brojem članova porodice pod oružjem i brojem žena i dece. Najveći broj prezimena opstao je do današnjih dana.

1755.godine (podaci Dimitrija Ruvarca) u Vrepcu postoji neosvećana pravoslavna crkva sa dva svećenika, a crkvena (hramovna) slava sva tri sela je Sv. Nikola.

Malo nas zna da su kroz naša sela 1805. godine prolazile Napoleonove vojne jedinice zbog rata između Austrije i Francuske, a na obalama Like i Jadove, između Barleta i Kulice vođena žestoka bitka između francuskih i krajiških snaga u kojoj su Francuzi imali osetne gubitke. Lika se ipak našla u sastavu francuske provincije Ilirije za vreme čijeg trajanja su francuske vlasti  uvele napredne promene. Smanjli su poreze, gradili puteve, bunare i škole, oduzeli crkvi nadzor za osnovnim obrazovanjem i prihvatili narodni jezik, ali se Lika posle Bečkog kongresa ponovo našla u sastavu Vojne krajine.

Nikad neće biti kasno da obnavljamo i uspostavljamo kontakte sa potomcima vrepčana, zavođana i pavlovčana koji su otišli u Ameriku, Kanadu, Australiju i druge zemlje. U najvećem broju (više od dve stotine) između 1900. i 1910.godine kako bi radili teške poslove na farmama, u fabrikama i rudnicima, a mnogi su tamo ostali za stalno. Možda ih zainteresujemo za naše želje i planove da obnavljamo i čuvamo Vrebac, Zavođe i Pavlovac.

Naši iseljenici masovno su se u  Prvom  svetskom ratu uključili u dobrovoljačke jedinice srpske vojske. 134 dobrovoljca iz Vrepca, Zavođa i Pavlovca stigla su na Solunski front i borila se u najtežim borbama srpske armije - Kajmakčalanu, Dobrom Polju, Kosovu, Nišu, Beogradu i do severozapadnih granica Slovenije i Hrvatske. Potražite u porodičnim uspomenama dokumenta i fotografije o njima, setite se i prenosite potomcima priče koje ste o Velikom ratu slušali od starijih članova porodice. U mojoj porodici čuvamo sećanja Solunskog dobrovoljca Luke Uzelca (dede po majci) i njegovu ratnu fotografiju iz oslobođenog Splita 1918.godine.

Zgrada koju svi poznajemo pod nazivom „Vrebački dom“ ili samo “Dom“ za vreme prvih godina svog postojanja (1935.-1940. godine) bila je kulturno-obrazovni i sportski centar Vrepca, Zavođa i Pavlovca. Veliku zaslugu za njegovu izgradnju, kao i izgradnju mosta Popovića, šterne ispod Gradine, škole u Pavlovcu i još dosta objekata, ima Iso Bogdanović Isika, Vrepčanin koji je bio ugledni advokat i političar-poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije u više mandata. Isika je bio i inicijator osnivanja Udruženja Ličana i Banovaca u Beogradu koje je pomagalo ljudima iz naših krajeva koji su dolazili u Beograd. U zgradi se nalazila narodna čitaonica i knjižnica, održavani kursevi šivanja i kuvanja za žene, svirao je tamburaški orkestar (sedam instrumenata), a u njoj je sedište imala i Sokolska četa koja je dva puta osvajala pobednički trofej - Kraljev lovorov venac. Sokolski dom kralja Aleksandra I Ujedinitelja postojao je i u Gospiću gde je svečano osvećen od strane gospićkog paroha Đure Vitasa dana 4.6.1939. godine.

Mnogo je dokumenata (knjiga, novina, fotografija, porodičnih pisama, ličnih isprava.....) koje ratovi nisu uništili, koja se mogu naći u pisanoj ili elektronskoj formi u nadležnim ustanovama u Hrvatskoj, Srbiji, inostranim ustanovama ali i posedu naših porodica ili porodica naših prijatelja. Treba da ih sa sačuvanim sećanjima obelodanjujemo, pišemo i pričamo o njima.

Da li znamo da informacije o Ličko-krbavskoj županiji, a time i o Vrepcu, Zavođu i Pavlovcu koji su potpadali  pod njenu upravu od 1886. godine do Prvog svetskog rata, postoje npr. i u Državnome arhivu u Gospiću i Nacionalnoj i sveučilišnoj čitaonici u Zagrebu u mikrofilmiranim primercima gospićkih novina "Ličanin" (izdavale se od 1886.godine) i "Srbin" (izdavale se od1898.godine). Glavni urednik "Srbina", čiji tekstovi su bili usmereni na borbu za ravnopravnost pravoslavne vere sa rimokatoličkom, isticanje srpskih nacionalnih obeležja, osnivanje pravoslavnih škola i korišćenje ćiriličnog pisma i sl., najpre je bio paroh iz Široke Kule Petar M. Krajnović, a od 1904. g. Stevo Obradović. Vlasnik je bio Milan Trkulja, jedno vreme je štampan u Srpskoj štampariji, pored koje su u Gospiću postojali i srpska narodna čitaonica, srpsko crkveno pevačko društvo, Dobrotvorna zadruga "Srpkinja" (1904.godina) i Prva srpska štedionica (1898.godina).

U Hronici Vrebca, Zavođa i Pavlovca detaljno i objektivno opisano je vreme Drugog svetskog rata. Od 1.162 stanovnika Vrebca, 362 Zavođa i 600 Pavlovca na dan 1. aprila 1941. godine, bilo je više od 130 nosilaca „Partizanske  spomenice 1941“ od kojih su mnogi u rat pošli sa šesnaest i sedamnaest godina.Treba da znamo i pamtimo da su u borbama za naša tri sela poginula i 23 borca iz drugih krajeva Like, Dalmacije i Hrvatskog  primorja.

O herojstvu, stradanjima i žrtvama u Drugom svetskom ratu mnogi od nas su slušali od članova svojih porodica i rođaka. Njihovo iskustvo pomagalo je za vreme zadnjeg rata u Lici i bombardovanja Srbije 1999.godine.

Za vreme bombardovanja Beograda moja majka Dragica (dev. Uzelac) Grubić, dok su bombe iz NATO aviona padale na Straževicu, udaljenu jedva 1km vazdušne linije, hrabrila nas je i govorila da je pravi rat kad ti neprijatelji dođu na kućni prag da te muče i ubiju. Zbog njenog ratnog iskustva nismo ćerke (imale su tada 8 i 5 godina) vodili u podrume i skloništa u kojima i nije bilo odgovarajuće opreme u slučaju da budu pogođeni, pa nemaju sećanje na mrak, paniku i strah..... Sećaju se navijanja sa bakom da naši artiljerci pogode zločinačke avione, koncerata na ulicama Beograda, Zoološkog vrta, šetnji pored Dunava....

Sećanja iz Drugog svetskog rata koji je preživela u Lici kao devojčica i sada joj se često vraćaju. U povratku iz zbega u Vrebačkoj stazi videla je male rođake koje su ustaše iz Gospića zaklale, a često priča i kako je svojim telom pokrivala je brata Jovicu jer je nosio crveni džemperić, plašeći se da ga ne pogode iz nemačkih  aviona koji su u niskom letu pucali po ženama i deci u jednoj od ofanziva na Vrebac, Zavođe i Pavlovac. Seća se i očaja i tuge zbog poginulih rođaka, komšija i prijatelja, ali i pobede života, izgradnje porušene zemlje iz ničega, radosti zbog košuljice sašivene od padobranske svile....

Stalno nam govori da  posle onoga što su njihove  generacije preživele, nemamo pravo da odustajemo i plašimo se, što smo i mi dužni da govorimo našim mladima........

 

Beograd, 27.1.2017.godine                    Mirjana (dev.Grubić) Ćurin

Ažurirano Nedjelja, 29 Siječanj 2017 20:33
 

Prvi put u zemlji dedova

E-mail Ispis PDF

Zovem se Danica Tomaš i živim u selu Velebit, malom selu na severu Bačke. Selo Velebit osnovali su Ličani koji su kao dobrovoljci pošli u Prvi svetski rat. Za zasluge u ratu dobili su od kralja zemlju da podignu selo. Selo su podigli na jednom brdašcetu, jedinom uzvišenju u blizini, i nazvali ga Velebit, po planini sa koje dolaze, kako bi očuvali uspomenu na nju. Kako je bilo najviše onih koji su u Vojvodinu došli iz sela Mogorić, Vrebac i Pavlovac, tako su nazvali delove novog sela: Mogorićani su se naselili u jednom kraju, Vrepčani u drugom.. Ti nazivi su se do danas sačuvali.

Novodoseljenim Ličanima najteže je bilo da se naviknu na jednoličnu vojvođansku ravnicu. Naviknuti da vide svoj kompas Velebit kud god da se okrenu, u Vojvodini su izgubili orijentaciju. Dugo nisu mogli da nauče na kojoj strani sunce izlazi, a na kojoj zalazi. Takođe im je bilo teško da razlikuju svoju njivu od tuđe, sve im se činilo potpuno isto. Posle par godina, prilagodili su se novim uslovima života, ali mnoge svoje običaje, kao i svoj govor, sačuvali su. Ja iako rođena u Vojvodini, znam mnoge ličke izraze, jer naši stari i danas tako pričaju. Bilo mi je vrlo simpatično kada me je par mladih Ličana pitalo da im prevedem rečenicu “Ćeno loče vareniku”, misleći da neću znati da se radi o psu koji pije mleko. Koliko je veza sela Velebit sa planinom po kojem je dobilo ime bliska, pokazuje i to da Velebićani nikad neće reći da žive “u Velebitu”, već uvek “na Velebitu”, kao da i dalje žive na planini.

Malo je onih koji znaju za ovo mestašce, za ovaj amalgan Vojvodine i Like. Obično kada se sa nekim upoznajem i kažem odakle dolazim, svi misle da pričam o velikom Velebitu u Lici, a ne o malom selu u Vojvodini.  Iako sam oduvek imala imalu veliku želju da odem u Liku, i upoznam zemlju svojih dedova, prilika mi se nikako nije ukazivala. Međutim, kada se nešto svim srcem želi, uz malo sreće, to često biva i ostvareno. Tako se i meni ukazala prilika da upoznam velelepnu Liku.

Na rođendan Nikole Tesle, koje moje selo praznuje kao Dan sela, upoznala sam, sasvim slučajno, jednu divnu gospođu Mirjanu Ćurin, rođenu Grubić. Ona je došla kod nas radi promocije knjige Hronika Vrebca, Pavlovca i  Zavođa, čiji je autor Sava Todorić. Pitavši me odmah za ime, prezime, ime oca i ime majke, Mirjana je zaključila da smo rod, a ja sam bila presrećna kada sam saznala da imam još jednu tetku. Teta Mira mi je pričala o ideji da se osnuje Lika – međunarodni centar za mlade, koji bi uključivao niz interesantnih projekata. Meni se veoma svidela ta priča i poželela sam da budem deo nje. Pričajući o Lici, Ličanima i Ličankama, priznala sam tetki da nikada ranije nisam bila tamo, a da bih jako volela. Ona mi je tad rekla da se ne brinem i da ćemo to vrlo brzo rešiti. Posle par dana već me je nazvala, saopštivši mi da ima dve gratis karte za Pavlovac, u kojem se obeležava seoska slava Ognjena Marija, i da bi volela da pođem sa njom. Ja nisam mogla da verujem, bila sam presrećna. Inače, karte nam je obezbedio Milan Brkić. Tetka mi je, takođe, rekla da mogu da povedem koga god želim sa sobom. Međutim, skoro niko od mojih prijatelja nije mogao da pođe. Bilo mi je jako krivo, ali upoznavši  Milana Senešena, momka kojem je majka Velebićanka, a koji živi u Kaću, rešila sam problem. Ispostavilo se da Milan, isto kao i ja, nikada ranije nije bio u Lici,a da je imao veliku želju da ode tamo i vidi odakle su mu preci, kao i da poseti grob svog pradede, koji je sahranjen na pavlovačkom groblju. Kada sam mu rekla da imam besplatne karte i da za par dana polazimo, veoma se obradovao. Odmah sam javila teta Miri da sam našla momka koji želi da pođe s nama.

Na put smo krenuli 29. jula u osam sati uveče. Išla su dva autobusa, jedan iz Novog Sada, kojim smo išli Milan i ja, a drugi iz Beograda, njime je išla teta Mira.  Kako je tog dana bilo veoma toplo, ja sam bila lagano obučena, ne razmišljajući da su u Lici noći uvek hladne. Pošteno sam se smrzla u autobusu, jedva dočekavši pauzu da zamolim vozača da mi iz prtljaga izvadi kofer, u kojem sam, srećom, imala i toplije garderobe. Kada smo u Korenici pravili pauzu, teta Mira je došla do nas i tek tamo smo se sreli. Tada smo upoznali i Željka Graovca - Žeku, istaknutog sportistu, a i veoma simpatičnog i duhovitog čoveka. On nam je odmah pokazao mali zoološki vrt u dvorištu restorana kod kojeg smo pravili pauzu. Tamo smo videli ličkog medveda, divokoze, jelene, srne, a Žeka nam je pričao mnoge zanimljivosti o tim životinjama. Mislim da nam je Žeka od tad pa do kraja boravka u Lici, bio pravi turistički vodič.  Mnogo toga smo saznali i naučili od njega.

Pauza kod Korenice trajala je kratko, tako da smo ubrzo nastavili put. Kod Udbine smo iz autobusa preseli u kombi koji je razvozio po obližnjim selima. Njime smo se odvezli do Pavlovca, skroz do kuće Žekinog ujaka, u kojoj smo trebali da prenoćimo. Tada je bilo oko šest-sedam sati ujutru, zora je rudila, a priroda bivala sve lepša i lepša. Priljubljenog lica uz prozor, gledala sam predele kršne Like, zemlje mojih dedova. Bila sam zaista očarana. Kud god da sam pogledala video se Velebit, baš onakav kakav je opevan u stihovima Davora Prpića “ siv, kamenit, ponosit i lijep, zelen, šumovit, gord i slijep i još ponešto drugo”. U daljini video se i čuveni Zir, usamljeno brdo sa stenovitim vrhom u sredini Ličkog polja, veoma neobičan i lep. Dugo nisam mogla da prestanem da razgledam prirodu u koju sam došla, lepota Like me je hipnotisala.

Kada smo stigli u kuću Žekinog ujaka, raspakovali smo se i doručkovali. Posle toga su momci otišli da odmore, a teta Mira i ja smo ćaskale uz kafu. Oko podne smo krenuli ka mestu gde će se održati proslava seoske slave. Manifestacija se održavala pored nekadašnje škole u Pavlovcu. Škola je sada u ruševinama, kao i, kako sam kasnije videla, većina objekata u tom kraju. Zaista tužno.

Mi smo tamo stigli dosta ranije, kako bismo pomogli u pripremi za slavlje. Teta Mira i ja smo raspoređivali poklone i diplome za pobednike sportskih igara. Bila su takmičenja u pikadu, skakanju u dalj iz mesta, bacanju kamena s ramena i prevlačenju konopca. Poklone su darovali Milutin Milutinović ispred Udruženja sveslovenske pismenosti i zaštite ćiriličnog pisma i Radmila Panjević ispred Zavičajne kuće “Ćemer”. Milan je za to vreme pravio fotografije.

Oko pet sati popodne ljudi su počeli da pristižu. Otpočelo je veselje, peklo se janje, igralo se, pilo i pevalo. . Bilo je stvarno mnogo ljudi. Međutim, malo je bilo onih koji stalno borave u ovim selima opštine Gospić. Uglavnom su to bili ljudi sa strane, koji su došli u Liku  na odmor, poneseni nostalgičnim i setnim osećanjima prema svome zavičaju. Ovaj kraj, iako jedan od najlepših na Balkanu, ne pruža nikakve uslove za pristojan život, tako da i oni koji bi se hteli vratiti, ne mogu. Većina stalnih žitelja su stari ljudi, koji  su došli u rodnu Liku da u njoj ostare i ostave kosti. Potrebno je mnogo rada i truda da ova sela opet ožive, ali ja verujem da će u bliskoj budućnosti to biti moguće, jer ljudi danas polako shvataju da su nam sela i netaknuta priroda jedina utočišta i da se treba vraćati u njih.

Na proslavi u Pavlovcu upoznala sam mnogo zanimljivih Ličana i  Ličanki, međutim kako to u Ličana obično biva ispostavilo se da mi je bar polovina od tih ljudi rodbina. Ja sam bila fascinirana koliko ti ljudi dobro poznaju svoje poreklo i koliko dobro umeju da mi objasne kako mi ko dođe rod. Pozavidela sam im, jer to njihovo znanje zaista predstavlja neprocenjivo bogatstvo. Kada sam shvatila koliko imam rodbine za koju ranije nisam znala, emocije su me ponele, nisam mogla da se suzdržim i zaplakala sam, jer čoveka neretko preplavi to čudno i toplo osećanje kada upozna nekog iste krvi, nekog svog.

Moj rođak Joja Novković i njegova ćerka Jelena pozvali su me da te večeri budem njihov gost i da kod njih prespavam. Ja sam poziv rado prihvatila.

Sutradan, zahvaljujući dobroj volji mojih domaćina, koji su nas povezli u obliazak sela, upoznali smo još mnogo toga lepog u ovom kraju. Sve sam se više i više zaljubljivala u Liku. Najveći utisak na mene, svakako je ostavila Gradina u Vrepcu i pogled sa nje. Zaista predivan prizor.

 

Pošto se našem boravku u Lici bližio kraj, morali smo da se oprostimo sa našim domaćinima i krenemo svojim kućama. Oko 10 sati uveče krenuli smo nazad za Srbiju. Bila sam pomalo tužna što se već vraćamo, ali ujedno i presrećna što sam bila u zemlji svojih predaka, jer smatram da čovek koji ne zna ništa o svojim precima, o svom nasleđu i poreklu jeste čovek bez identita, čovek izgubljen u ovom svetu. Bez poznavanja svojih korena i svoje istorije nema budućnosti i zato je važno da znamo ko su nam bili preci, da volimo svoju zemlju i čuvamo tradiciju. Zbog svega ovoga, sigurna sam da ću vrlo brzo opet doći u svoju Liku,

Ažurirano Petak, 02 Rujan 2016 06:44
 

Donacije za zvono vrebačke crkve iz 1902.g.

E-mail Ispis PDF

"Sopstvenom pobudom, a iz čiste ljubavi prema cvojoj crkvi, skupiše sinovi ove crkvene opštine, koji se nalaze u Americi na radu, među sobom znatan iznos od 4270 Kr za nabavu velikog zvona za našu "mater crkvu" ..... pravoslavnu srpsku crkvu sv. Pokrova..." uvod je u članak "Javna blagodarnost", koji je objavljen u broju 6. SRPSKOG SIONA iz 1902.g., "nedeljnog lista za crkveno-prosvetne i avtonomne potrebe Srpske pravoslavne mitropolije karlovačke".

U članku se navode imena "..pobožnih priložnika svetog hrama našega....", vrepčana (..iz svih vrebačkih sela) iz Čikaga, Puebla i Lemonta, a sudeći po prezimenima vjerojatno i nekih drugih priložnika (npr. prezimena: Dobrota, Rajšić, Milisavljević, Tamaš, Ciganović, Dimić, Basarić, Ratković, Gvozden, Kričković, Njegovan, Panjević; koja su možda i bila vrebačka prezimena ali se to bez dodatnih istraživanja ne može sa sigurnošću utvrditi), koje su pribilježili perovođa Radivoj Narančić i predsjednik paroh A. Oklopdžija.

Zahvaljujući našem vrepčanu, Miodragu Narančiću, koji nam je dostavio kopije originalnih stranica novina, u mogućnosti smo da se podsjetimo na ove plemenite ljude, naše pretke, čiji primjer nam i danas može biti na čast i uzor.

Ažurirano Subota, 16 Srpanj 2016 07:12
 

Milutin Šakić (1932.-2010.), profesor i šahist

E-mail Ispis PDF

Milutin Šakić sin Stojana i majke Milke, rođ. Uzelac, rođen 8. juna 1932. godine u Zavođu, umro 9. jula 2010. godine u Zagrebu.

 

Milutinovo idilično djetinjstvo u rodnom Zavođu  prekida se 1941. godine početkom Drugog svjetskog rata u kojem je 3. maja 1943. stradao od eksplozije mine nakon čega je operiran u Partizanskoj bolnici Bijeli potoci. Izgubio je vid i šaku lijeve ruke. Operirao ga je u skromnim uvjetima bez anestezije prof. dr. Kneinhapel,  a postoperativnu njegu dobiva od zarobljenih talijanskih liječnika u  ovoj bolnici koja se je tada nalazila u zbjegu prema Plješivici.

S Krbavskog polja 1944. godine američkim avionom prevoze  ga do Barija u Italiji, a potom u savezničkih bolnica u Tarantu i Napulju gdje je ponovno operiran. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine brodom dolazi u Zadar, odakle ga avionom prebacuju u Zavod za rehabilitaciju slijepih u Zemunu. Tu je uspješno naučio brajicu, sustav pisanja i čitanja za slijepe i šahovsku igru, njegovu  u daljnjem životu "najvažniju sporednu stvar na svijetu". Svoju sklonost aktivizmu u zajednici iskazuje već u toj mladenačkoj dobi kritizirajući upravu Zavoda zbog slabe hrane za učenike, zbog čega je zamalo izbačen iz te ustanove.

Po završenoj rehabilitaciji u Zemunu odlazi u Zagreb gdje 1954. godine maturira na prestižnoj Prvoj gimnaziji. Po sjećanjima njegovih kolega iz razreda bio je uzor u ponašanju i savladavanju gradiva u čemu su mu svi nesebično pomagali. Zapošljava se kao telefonist i uz rad studira na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje 1959. godine diplomira filozofiju i povijest. Profesionalnu karijeru nastavlja kao profesor u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu, ustanove koja se bavi odgojem, obrazovanjem i rehabilitacijom slijepe i slabovidne djece. Ponajviše njegovom zaslugom i ličnim angažmanom kao direktora te ustanove  od 1977. do 1981. godine izgrađena je sportska dvorana za osobe s invaliditetom u sklopu Centra "Vinko Bek".

Krajem 60-ih godina bio je i odbornik u Skupštini grada Zagreba gdje se s nekolicinom kolega posebno angažirao na donošenju Zakona o civilnim invalidima rata i žrtvama fašističkog terora.

Više od 50 godina bio je uključen u rad Saveza slijepih kao član Skupštine i njenih komisija ili kao aktivista u realizaciji raznih projekata. Od 1967. do 1969. godine bio je predsjednik Saveza slijepih Jugoslavije. Od 2002. do 2010. godine kao predsjednik uspješno je vodio Udrugu slijepih Zagreb gdje je u saradnji s gradom Zagrebom osigurao zaposlenje dvadesetorici  članica i članova Udruge, te nekima uspio pomoći i u rješavanju stambenog pitanja.

Milutin je kao dječak zavolio šah i svojom beskrajnom upornošću izrastao u igrača iznimnih kvaliteta. Sa još nekoliko slijepih šahista osnovao je u Zagrebu Šahovski klub slijepih "Polet" koji i danas uspješno djeluje. Sudjelovao je na šest šahovskih olimpijada za slijepe. Kao član reprezentacije Jugoslavije  na Prvoj olimpijadi slijepih 1961. godine osvojio je zlatnu medalju, a 1967. srebrenu. Šahovske uspjehe nastavlja i kao član hrvatske šahovske ekipe slijepih. U Španjolskoj 1992. godine na Olimpijadi osvajaju visoko šesto mjesto, a 1994. godine u Poljskoj ekipa osvaja odlično treće mjesto.

Od uspjeha u  Milutinovoj  šahovskoj igračkoj karijeri valja naglasiti da je 11 puta bio pojedinačni prvak Hrvatske, te da je na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj dijelio 4-7. mjesto. Za svoj Šahovski klub slijepih "Polet" osvojio je čak 13 naslova momčadskih prvaka Hrvatske. Uživao je izniman ugled u Svjetskoj šahovskoj organizaciji slijepih ( IBCA)  gdje je imao čast vršiti dužnost potpredsjednika od 1971. do 1980. godine.

Milutin je od posljedica moždanog udara preminuo u Zagrebu 9. jula 2010. godine, a  12. jula sahranjen je na zagrebačkom krematoriju.

Njegovim stopama brige za slijepe i slabovidne nastavlja sin jedinac Davorin, koji nakon diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu radi u ambulanti sportske dvorane invalida Centra za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih "Vinko Bek". Obranio je magistarski rad pod naslovom "Učinak kineziterapije na držanje tijela u slijepe i slabovidne djece i omladine", a potom doktorirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s disertacijom "Utjecaj sljepoće i slabovidnosti na držanje tijela djece i omladine". Dr. sc. Davorin Šakić, fizijatar i sportski liječnik od 1989. godine radi na Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu.

 

Nikola D. Cetina

Ažurirano Srijeda, 01 Listopad 2014 17:20
 

Sudbina jednog Vrepčana - Miloš Mandarić

E-mail Ispis PDF

Članak o Milošu Mandariću objavljen je u "Blicu" 21.05.2014.g..

Link: http://www.blic.rs/Vesti/Srbija/467260/Oluja-ga-oterala-iz-Like-a-poplava-iz-Obrenovca

 

Attachments:
Download this file (TUŽNA SUDBINA MILOŠA MANDARIĆA.pdf)TUŽNA SUDBINA MILOŠA MANDARIĆA.pdf[ ]Administrator270 Kb
Ažurirano Nedjelja, 05 Veljača 2017 17:24
 


Stranica 10 od 15

Vrebački motivi

  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator

Statistika


Posjetitelji danas:70
Posjetitelji jučer:150
Posjetitelji ukupno:391662

Posjetitelji

Trenutno aktivnih Gostiju: 7