Šta je kroz istoriju podsticalo različita plemena, narode, pripadnike carstava i kraljevstva da nastanjuju teritoriju Vrepca, Zavođa i Pavlovca i žestoko se bore da na njoj opstanu i sačuvaju je za svoje potomke?
Mi, koji smo takođe na njoj živeli ili živimo, znamo da je to i zbog ukusa vode naše Jaruge /Jadove koju su dok teče mogli piti, Velebitskog plavetnila, proljetnjeg zelenila Vrebačke Staze, mirisa procvetalih drenjića oko čijeg korenja se sneg još nije otopio, letnjeg noćnog neba zbog koga su osećali da im ne trebaju drugi svetovi, mleka koje su kao i mi, dok smo bili deca, pili pre spavanja i u njegovom ukusu prepoznavali koje su letnje cveće i barske biljke pasle krave i ovce.... I mnogo svega još zbog čega su se, kao i mi, osećali sigurnima i želeli da tu uvek budu svoji na svome.
Čije to sve gene nosimo u sebi i zbog čijeg smo to predačkog nasleđa ovako specifični i svojim potomcima dužni da sačuvamo Vrebac, Zavođe i Pavlovac?
Iako su Liku, pa i teritoriju današnjih Vrepca, Zavođa i Pavlovca, njeni stanovnici mnogo puta napuštali zbog ratova i buna, nijedan istoričar ne može garantovati da je to bilo u potpunosti. Ozbiljna i stručna istraživanja i analize pokazuju zanimljivu genetsku mešavinu kod Srba iz Like i sa drugh teritorija, o čemu informacije objavljuje na portalu “POREKLO“ Jovica Krtinić, po delu svojih predaka naš Vrepčanin.
Zahvljujući velikom zalaganju, ljubavi i poštovanju supruge i ćerki Save Todorića - Lucije, Milice i Nataše Todorić, objavljena je njegova knjiga „Hronika Vrebca, Zavođa i Pavlovca“ u kojoj su podaci o Lici i našim selima, podaci o prirodno-geografskim obeležjima, istorijskom razvoju, stanovništvu, privredi, školstvu, etnologiji, narodnim i verskim obeležjima, pesmama, ali i o ratovima, davnim i skorašnjim (1914/18, 1941/45,1991/95), našim borcima i junacima i našim žrtvama.
Prvi pisani dokument u kome se Vrebac pominje pod ovim imenom je turski popis iz 1577. godine jer se u njemu nalazilo tursko utvrđenje.
A davno, davno pre toga, teritorija naših sela je bila nastanjena u mlađem kamenom dobu od čijih stanovnika su nam ostali i pronađeni kod Đurđeve grede, na levoj obali Jadove, kameni nožići, kamene strelice i slični predmeti.
Na Stražbenici se nalazila naseobina Japoda - plemena Ilira, jednog od najstarijih naroda na Balkanu pa se Vrebac, pored Kampolja, smatra najbogatijim nalazištem japodske materijalne kulture u Lici. Njihovi grobovi i predmeti koje su koristili u svakodnevnom životu pronalaženi su u Batrama, oko brda Jurića, na Gradićima i Tunjevačkoj glavici.
I dalje se nalaze sa materijalnim ostacima svih drugih pre nas, ispod naših njiva i kuća, kao izazov za buduće mlade istraživače iz raznih zemalja, ako uspemo da ih zainteresujemo, jer su i pripadnici njihovih naroda živeli u Lici.
Možemo li zamisliti, a trebamo jer je tako verovatno bilo, kako nam se japodski preci oko Gradine bore sa Rimskim legionarima. Rimskoj okupaciji ilirska plemena su se odupirala više od sto godina.
Stražbenici su Rimljani dali ime Ancus i oko nje imali veće naselje, pa nije ni čudo što je na Crkvini nađena nadgrobna ploča sa natpisom posvećenim Rimljaninu Paulu Priksu i njegovoj ženi i što je u temelje kuće Miloša Milekića bio ugrađen deo rimske urne u obliku antičkog hrama.
Reči su moćni tragovi, često jači od materijalnih. Sećam se, a sigurno i mnogi od vas za vaše, da je moja baka Janja Grubić (očeva majka) stolicu nazivala kantriga, tanjir-pladanj, podrum-konoba, psa-ćeno, merdevine-škale, crni luk-kapula. Znam da osim razgovora sa dalmatinskim trgovacima koji su povremeno, u vreme mog detinjstva u Vrepcu, preko Velebita dolazili da menjaju smokve, sušenu ribu i vino za žito, nikakvih dodira sa Italijom u svom životu nije imala.
Tursko vladanje Likom okončano je 1689. godine. Senjski biskup Sebastijan Glavinić pronašao je 1696. godine u Vrepcu, prilikom popisa stanovnika Like, 40 šizmatičkih (srpskih) kuća. Imajući u vidu metode turskog vladanja, od njih nam nisu ostali samo ostaci utvrda i kuća, naziv Vrepca (beg Alaga Vrebo), reči(pendžer, divaniti.....), već i moguće genetsko nasleđe zbog mešanja turskog i srpskog življa, što milom što silom.
U knjizi možemo pronaći po prezimenima svoje pretke iz popisa 1712. godine sa navedenim imenima starešina porodica, brojem parcela, veličinom zemljišta u lancima, brojem članova porodice pod oružjem i brojem žena i dece. Najveći broj prezimena opstao je do današnjih dana.
1755.godine (podaci Dimitrija Ruvarca) u Vrepcu postoji neosvećana pravoslavna crkva sa dva svećenika, a crkvena (hramovna) slava sva tri sela je Sv. Nikola.
Malo nas zna da su kroz naša sela 1805. godine prolazile Napoleonove vojne jedinice zbog rata između Austrije i Francuske, a na obalama Like i Jadove, između Barleta i Kulice vođena žestoka bitka između francuskih i krajiških snaga u kojoj su Francuzi imali osetne gubitke. Lika se ipak našla u sastavu francuske provincije Ilirije za vreme čijeg trajanja su francuske vlasti uvele napredne promene. Smanjli su poreze, gradili puteve, bunare i škole, oduzeli crkvi nadzor za osnovnim obrazovanjem i prihvatili narodni jezik, ali se Lika posle Bečkog kongresa ponovo našla u sastavu Vojne krajine.
Nikad neće biti kasno da obnavljamo i uspostavljamo kontakte sa potomcima vrepčana, zavođana i pavlovčana koji su otišli u Ameriku, Kanadu, Australiju i druge zemlje. U najvećem broju (više od dve stotine) između 1900. i 1910.godine kako bi radili teške poslove na farmama, u fabrikama i rudnicima, a mnogi su tamo ostali za stalno. Možda ih zainteresujemo za naše želje i planove da obnavljamo i čuvamo Vrebac, Zavođe i Pavlovac.
Naši iseljenici masovno su se u Prvom svetskom ratu uključili u dobrovoljačke jedinice srpske vojske. 134 dobrovoljca iz Vrepca, Zavođa i Pavlovca stigla su na Solunski front i borila se u najtežim borbama srpske armije - Kajmakčalanu, Dobrom Polju, Kosovu, Nišu, Beogradu i do severozapadnih granica Slovenije i Hrvatske. Potražite u porodičnim uspomenama dokumenta i fotografije o njima, setite se i prenosite potomcima priče koje ste o Velikom ratu slušali od starijih članova porodice. U mojoj porodici čuvamo sećanja Solunskog dobrovoljca Luke Uzelca (dede po majci) i njegovu ratnu fotografiju iz oslobođenog Splita 1918.godine.
Zgrada koju svi poznajemo pod nazivom „Vrebački dom“ ili samo “Dom“ za vreme prvih godina svog postojanja (1935.-1940. godine) bila je kulturno-obrazovni i sportski centar Vrepca, Zavođa i Pavlovca. Veliku zaslugu za njegovu izgradnju, kao i izgradnju mosta Popovića, šterne ispod Gradine, škole u Pavlovcu i još dosta objekata, ima Iso Bogdanović Isika, Vrepčanin koji je bio ugledni advokat i političar-poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije u više mandata. Isika je bio i inicijator osnivanja Udruženja Ličana i Banovaca u Beogradu koje je pomagalo ljudima iz naših krajeva koji su dolazili u Beograd. U zgradi se nalazila narodna čitaonica i knjižnica, održavani kursevi šivanja i kuvanja za žene, svirao je tamburaški orkestar (sedam instrumenata), a u njoj je sedište imala i Sokolska četa koja je dva puta osvajala pobednički trofej - Kraljev lovorov venac. Sokolski dom kralja Aleksandra I Ujedinitelja postojao je i u Gospiću gde je svečano osvećen od strane gospićkog paroha Đure Vitasa dana 4.6.1939. godine.
Mnogo je dokumenata (knjiga, novina, fotografija, porodičnih pisama, ličnih isprava.....) koje ratovi nisu uništili, koja se mogu naći u pisanoj ili elektronskoj formi u nadležnim ustanovama u Hrvatskoj, Srbiji, inostranim ustanovama ali i posedu naših porodica ili porodica naših prijatelja. Treba da ih sa sačuvanim sećanjima obelodanjujemo, pišemo i pričamo o njima.
Da li znamo da informacije o Ličko-krbavskoj županiji, a time i o Vrepcu, Zavođu i Pavlovcu koji su potpadali pod njenu upravu od 1886. godine do Prvog svetskog rata, postoje npr. i u Državnome arhivu u Gospiću i Nacionalnoj i sveučilišnoj čitaonici u Zagrebu u mikrofilmiranim primercima gospićkih novina "Ličanin" (izdavale se od 1886.godine) i "Srbin" (izdavale se od1898.godine). Glavni urednik "Srbina", čiji tekstovi su bili usmereni na borbu za ravnopravnost pravoslavne vere sa rimokatoličkom, isticanje srpskih nacionalnih obeležja, osnivanje pravoslavnih škola i korišćenje ćiriličnog pisma i sl., najpre je bio paroh iz Široke Kule Petar M. Krajnović, a od 1904. g. Stevo Obradović. Vlasnik je bio Milan Trkulja, jedno vreme je štampan u Srpskoj štampariji, pored koje su u Gospiću postojali i srpska narodna čitaonica, srpsko crkveno pevačko društvo, Dobrotvorna zadruga "Srpkinja" (1904.godina) i Prva srpska štedionica (1898.godina).
U Hronici Vrebca, Zavođa i Pavlovca detaljno i objektivno opisano je vreme Drugog svetskog rata. Od 1.162 stanovnika Vrebca, 362 Zavođa i 600 Pavlovca na dan 1. aprila 1941. godine, bilo je više od 130 nosilaca „Partizanske spomenice 1941“ od kojih su mnogi u rat pošli sa šesnaest i sedamnaest godina.Treba da znamo i pamtimo da su u borbama za naša tri sela poginula i 23 borca iz drugih krajeva Like, Dalmacije i Hrvatskog primorja.
O herojstvu, stradanjima i žrtvama u Drugom svetskom ratu mnogi od nas su slušali od članova svojih porodica i rođaka. Njihovo iskustvo pomagalo je za vreme zadnjeg rata u Lici i bombardovanja Srbije 1999.godine.
Za vreme bombardovanja Beograda moja majka Dragica (dev. Uzelac) Grubić, dok su bombe iz NATO aviona padale na Straževicu, udaljenu jedva 1km vazdušne linije, hrabrila nas je i govorila da je pravi rat kad ti neprijatelji dođu na kućni prag da te muče i ubiju. Zbog njenog ratnog iskustva nismo ćerke (imale su tada 8 i 5 godina) vodili u podrume i skloništa u kojima i nije bilo odgovarajuće opreme u slučaju da budu pogođeni, pa nemaju sećanje na mrak, paniku i strah..... Sećaju se navijanja sa bakom da naši artiljerci pogode zločinačke avione, koncerata na ulicama Beograda, Zoološkog vrta, šetnji pored Dunava....
Sećanja iz Drugog svetskog rata koji je preživela u Lici kao devojčica i sada joj se često vraćaju. U povratku iz zbega u Vrebačkoj stazi videla je male rođake koje su ustaše iz Gospića zaklale, a često priča i kako je svojim telom pokrivala je brata Jovicu jer je nosio crveni džemperić, plašeći se da ga ne pogode iz nemačkih aviona koji su u niskom letu pucali po ženama i deci u jednoj od ofanziva na Vrebac, Zavođe i Pavlovac. Seća se i očaja i tuge zbog poginulih rođaka, komšija i prijatelja, ali i pobede života, izgradnje porušene zemlje iz ničega, radosti zbog košuljice sašivene od padobranske svile....
Stalno nam govori da posle onoga što su njihove generacije preživele, nemamo pravo da odustajemo i plašimo se, što smo i mi dužni da govorimo našim mladima........
Beograd, 27.1.2017.godine Mirjana (dev.Grubić) Ćurin