MJESNI ODBOR VREBAC

Vrebac, Pavlovac Vrebački, Zavođe Vrebačko, Selište Vrebačko

  • Povećaj slova
  • Resetiraj
  • Smanji slova
NASLOVNICA
Općenito

Historija MO Vrebac.



Nekoliko razmišljanja o Lici – Ličanima, Vrepčanima, običajima i životu

E-mail Ispis PDF

 

Kada kao dijete napustiš svoj zavičaj i odrasteš pod nekim drugim nebom, kao što je većina nas, onda nekako uvjek imaš tu dilemu kako da odgovoriš na pitanje odakle si. Nije teško ali dok je čovjek jako mlad nema strpljenja objašnjavati gdje se rodio pa doselio, zašto se nešto desilo, naročito kada si u pubertеtu. Došao si u zemlju u kojoj si iste nacionalnosti kao većina, koristiš isti jezik ali opet si nekako obilježen, jer, došao si kao izbjeglica i pričaš malo drugačije - pričaš ijekavicu. Vjerujem da su mnogi imali problem uklopiti se tu među svojima. Ta zbunjenost traje dok si dijete....

Vremenom postaješ čovjek, zreo i razuman i shvataš nisu djeca kriva kada te provociraju. Oni samo prate ponašanje svojih roditelja. Kako si stariji i zreliji sve više te srce vuče tamo gdje si rođen, odakle potičeš i gdje se jedino osjećaš ispunjeno i srećno jer si svoj na svome. Što si zreliji sve više se javlja onaj lički nazovi inat ono naše „ne mere mi niko ništa“ jer mi Ličani smo najponosniji, najtvrdoglaviji i što bi se reklo „zavrnut“ narod.

Na sve se mi priviknemo, prihvatimo, naučimo, slušamo, radimo, stičemo, stvaramo i stalno ponavljamo „Šta bi vi da vam nije nas Ličana, al neš me trati dovjeka­“. „E da mi je da djeca postanu svoji ljudi, da mi se dočepati zera penzije pa ode u Liku“, što često čujem od naših ljudi nezavisno u kom dijelu svijeta žive.

Ja ne mogu pisati o uspomenama koje me sjećaju na Liku, bila sam mala. Ali imam sreću i privilegiju da mogu pisati o uspomenama koje se sada urezuju u moje sjećanje jer su se moji roditelji odavno vratili u Liku tako da i mi djeca svoje slobodno vrijeme uglavnom provodimo u Lici.

Ono što me najviše raduje jeste činjenica da djeca mog brata i moje sestre kao sto će nadam se i moja, imaju taj osjećaj da su baba i djed u Lici, da se tamo ide, da baba pazi da nisi slučajno gladan, gdje je djed strog, ali baba „sredi“ da bude blag, gdje imaš mini zoo vrt domaćih zivotinja, gdje učiš mnoge zanimljive i korisne stvari koje ti trebaju u svakodnevnom životu. Ako si dječak, učiš bućati što je od krucijlnog značaja za svakog Ličanina jer ,,kakav si čojek ako ne znaš buće baciti“

I naravno nezaobilazna, nadaleko poznata i priznata od renomiranih stručnjaka - lička janjetina. Najčudniji si čovjek ako kojim slučajem ne voliš janjetinu. To je kod Ličana toliko čudno da skoro ima razmjere uvrede. Muke su žive kad dolazi neko u goste ko nije Ličanin šta spremiti, kakvi roštilji, kotlići ili ne daj Bože „lagana rana“. Odmah se pitaju da nisi bolestan. Normalan svakako nisi za njihov pojam jer ne jedeš janjetinu, a ako traziš piletinu onda si smiješan jer „u Lici je piletina prilog“. Malo šale ali u biti jesmo takvi. Znamo svi zbog kakvih surovih uslova života naših predaka je janjetina ono najbolje čime te Ličani mogu počastiti. Naravno da će za svakoga koga ne nagovore da jede jagnjetinu da se „zalete“ u trgovinu i nabave sve sto je potrebno da bi se gost osjećao ugodno. Jesmo tvrdoglavi i pomalo gordi ali poznati smo i po srdačnosti i gostoprimstvu, pa eto tako malo kroz šalu da i djeca potomci uče o ličkoj gastronomiji i srdačnosti.

Lika je i njihov zavičaj. U Liku se ide da se iz nje odlazi na more, u Lici su snijeg i zima kao nigdje, a narocito ne u Vojvodini. Boraveći u Lici mogu da žive djetinjstvo kakvo smo mi imali. Vide i osjete krajolik, jedinstvenu ljepotu i sve ono što nas čini Ličanima, što i djeca, iako rođena u Vojvodini, sa ponosom uvijek ističu kada simpatično kažu „mi smo bre Ličani“.

Znam, čudno je nekome o čemu ja pišem. Pomisliće: „Na kojim je ova drogama“, ali nisam. Mene pokreće ljubav prema Lici, osjećaj da ima tako puno ljudi koji nisu zaboravili Liku i koji će uložiti sav svoj trud da Lika živi, jer u Lici Bog nije rekao doviđenja, ne, ne....

Teško je svima nama da se ne lažemo, nije lako ni vama u „obećanim zemljama“ sa normalnim standardima sačuvati sebe i svoje najmilije od surovosti današnjice. A tek nama u „režimskim“ državama gdje nema standarda, gdje su životne vrednosti ispod svakog nivoa, gdje nam djeca na televizijama po cijeli dan mogu da gledaju psihički labilne osobe plaćene da u show programima glume što veće budale, da gledaju nasilje svih vrsta....

I onda dođemo mi na ideju: „Vratiti Ličane u Liku“. Krajnje nelogično, ali ko nas shvati i bude imao strpljenja vidjeće da naša priča ima smisla. Nije jednostavno ni lako, ni mi koji se zalažemo za to nismo se još vratili tamo za stalno, niti je ideja pričati ljudima kako je tamo idealno. Nije naravno. Naša Lika je deo EU, obaveze u smislu poreza i cijene osnovnih životnih namirnica prate EU standarde, a standard cijele Hrvatske je ispod istog u nazovi normalnom ostatku Evrope. Ideja je prije svega da se na ovom sajtu družimo, razmjenjujemo ideje, mišljenja, informcije i najvažnije da se upoznajemo, jer svako od nas premalo vremena troši da sazna ko su mu bili preci.....

Teško je, živimo na svim stranama svijeta, mladi smo,udajemo se, mijenjamo prezimena, ne slušamo babe i djedove kad nam govore čiji smo, ko nam je rodbina i ako tako nastavimo naši unuci će svojoj djeci znati objasniti samo ko su im rodjeni baba i djed i rodjeni ujak, stric i tetka. To postaje trend pa ćemo biti kao neke druge nacije, neće nam biti bitno ništa dalje od „drugog koljena“. Ja sam izričit protivnik tome i mislim da treba da znamo što više o svom porijeklu, precima i najbitnije svojim rođacima. Nekada mi je neko bliža rodbina, a nemam pojma dok tatu ne pitam i dobro je dok imam koga pitati.

Za mnoge sam dosadna i staromodna ali sam veoma ponosna na sebe što znam dosta o svojim precima i naročito čukundjedu Kolobardiji. Za njega je vezana anegdota da je na Ćelemijama - na groblju posadio stablo da ako njegov spomenik nestane s godinama i ratovima ,stablo će se možda spasiti i njegovi potomci će znati da on tu počiva. Bio je u pravu, samo što je nekom stablo smetalo te je isto posjekao. Srećom, ja anegdotu znam od malih nogu i znam mjesto gdje je bilo... Sigurna sam da i vi imate sličnih priča o svojim precima, podijelite ih sa nama, pišite nam.

Ono što je jedan od prioriteta sada jeste da se u dogovorenoj organizaciji dovode mladi potomci Ličana još od „solunaca“ recimo, na par dana u Liku. Da im približimo prije svega geografski položaj Like tj. Vrepca, Zavođa i Pavlovca u odnosu na more, Plitvice, Smiljan, Pag, Novalju, Zrće... Da vide da Lika nije tamo neka pustoš, zaboravljena od svih jer u Lici prije svega žive ljudi, naši ljudi koji su se vratili svojim kućama, koji ne daju da baš sve bude pusto i zaraslo u živicu.

Da u pravu ste kad pomislite: „A sve to staro i jadno, još koju godinu i neće biti nikog“. Stanovništvo jeste starije, ali jadni nisu. To nikako jer ta „pozitivna gordost“, prkos, kapric želja da se sačuva svaki grumen svoje zemlje od zaborava i šiblja i da tu na svome ostvaruju prihode za život je nešto što ih čini najjačim na svijetu. U Lici ni od koga nikada nećete čuti da je smoren i da psuje život kakav je. Od njih ćete najčešće čuti kada ih pitate kako je: „Ma nikako brate, nema naroda, okrenulo se sve, niko ni sa kim ne može, država propala, mladi odoše... al muči dobro je, dok čovjek može raditi išta nekako će se i preživjeti, uvijek majko more i lošije biti“. Svijesni su oni da nije ništa idealno, čak daleko od idealnog ali će vam vratiti volju za životom i postideti vas samih sebe. Da se zapitamo kako se možemo žaliti na život, a ljudi u poznijim godinama u uslovima daleko složenijim od naših imaju takvu harizmu, optimizam i volju.

Vidjeće naši mladi da je Lika vazdušna banja, da do prve plaže na moru treba nepunih sat vremena, da su putevi asvaltirani, da su magistralni putevi daleko bolji od nečijih autoputeva, da ako ne pravite nerede neće imati problema na nacionalnoj osnovi, da se do Like iz Beograda ili Novog Sada stiže za 7 do 8 sati vožnje, da imamo autobusku liniju sa kojom se tri puta sedmično, a kada je letnja sezona i svaki dan, može putovati od Sombora, Novog Sada, Beograda, Pančeva i dr. do Like. U okviru vaše karte bićete odveženi do vašeg odredišta ako idete u Ploču, Mogorić, Medak, Pavlovac, Vrebac, Barlete..... Ne morate izaći na Udbini pa tražiti ko će vas voziti do kuće.

Za nas koji u Lici imamo kuće, svoje ili nasleđene od predaka, zemlju... postoje razne mogućnosti ostvarivanja prihoda iz svega toga, da ne kažem grubo od svoje djedovine možemo imati koristi. Imati, ako se organizujemo, dobro planiramo i naučimo da koristimo potencijale za eko turizam, organsku poljoprivredu, specifične kulturne, obrazovne i sportske manifestacije kao drugi u okruženju naših sela. Nadam se da ćemo zajedničkim snagama uraditi sve da još više „oživimo“ Liku, da odmenimo naše koji se sada brinu o njoj i pokažemo im u dogledno vrijeme da će i posle njih tu opet biti neko, da njihov trud i trud naših predaka nije uzaludan.

Jer Lika nas je izrodila ovako pametne, ponosne, vredne, sposobne ljude i ljudine. Naša je obaveza da ne dozvolimo da se baš sve pretvori u divlje rastinje, uruši...... Još ako nam navedene aktivnosti mogu doneti i materijalnu dobrobit i oplemeniti nas istovremeno, jer je od pamtivjeka borba za očuvanje predačkog nasljedja sveta obaveza svakog naroda i pojedinca.

Zar je teško razmisliti o našim idejama, otići do Like, naših sela, obići mjesta za koja nas vežu lična sjećanja i sjećanja na rodbinui prijatelje, dati svoj doprinos očuvanju naših znamenitosti, naše prirodne i kulturne baštine - školskih zgrada u Vrepcu i Pavlovcu, Kulturnog doma, Gradine i šterne u Vrepcu, Stražbenice, mlina Popovića, Graovčeve pećine, Šupljače i nekropole u Pavlovcu...? Zar je teško da se trudimo da ih obnavljamo i sačuvamo od „zuba vremena“?.

Novi Sad, 29.04.2019.

Njegomir Jovana

 

Attachments:
Download this file (Lički motivi.pdf)Lički motivi[Autor - Jovana Njegomir]Autor702 Kb
Ažurirano Srijeda, 08 Svibanj 2019 09:21
 

Prilog Victorie Swenson - Houston, Texas, U.S.A.

E-mail Ispis PDF

Lijepo je primiti ovakav mail i dobiti potvrdu da se naša stranica prati i u dalekim zemljama. Ovaj puta potvrda je stigla iz Houstona, USA od gđe Viktorije (Narančić) Swenson čiji preci potječu iz Vrepca.

Informacije i prilozi u pismu dragocjeni su u stvaranju mozaika života naših ljudi u dalekim zemljama, a posebno raduje činjenica o očuvanju identiteta i svijesti o pripadnosti našem narodu.

Zahvaljujemo gđi Viktoriji na javljanju, a u želji da sa svima vama podijelimo primljene informacije, u nastavku donosimo originalni tekst i prijevod pisma:

 

Good morning from Houston, Texas, U.S.A.

My brother, Anthony Narancic, shared your website with me because he knows I like genealogy.

http://www.mo-vrebac-pavlovac.hr/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=45&Itemid=64

I saw quite a few Narancic names in your report, so I thought I would write.  My name is Victoria (Narancic) Swenson.  I am the oldest of 14 children of George and Bernadine Narancic.  I have attached my father's obituary.  He died Dec. 1, 2017, in Seattle, WA at age 95.  He is the son of one of your native townspeople from Vrebac.  His father was Vaso Narancic, born in Vrebac on Oct. 8, 1886, and died Aug, 8, 1975, Omaha Nebraska.  He met and married Sava Lalich (originally from Ponikve) around 1921 in Omaha.   They had three children.  I have included a story from the Omaha World Herald newspaper about Sava's arrival in the U.S. with her sister.

I know that my grandfather was required to register for the draft with the Austrian army as I have a copy of his draft papers.

I am a retired English teacher and attorney.  Very thankful for people like those in your group who are preserving your culture and history, especially after the devastation of WWII.

 

Dobar dan iz Houstona, Texas, U.S.A.

Moj brat, Anthony Narancic, podijelio je vašu web stranicu sa mnom jer zna da mi se sviđa genealogija.

http://www.mo-vrebac-pavlovac.hr/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=45&Itemid=64

U izvješću sam vidjela dosta imena Narančića, pa sam mislila da ću vam pisati. Moje ime je Victoria (Narancic) Swenson. Ja sam najstarije od 14 djece Georgea i Bernadine Narančić. Priložila sam osmrtnicu mog oca. Umro je 1. prosinca 2017. u Seattleu, WA u dobi od 95 godina. On je sin jednog od vaših građana rođenih u Vrepcu. Otac mu je bio Vaso Narančić, rođen u Vrepcu 8. listopada 1886. i koji je umro 8. kolovoza 1975. u Omahi Nebraska. Susreo se i oženio za Savu Lalić (izvorno iz Ponikva) oko 1921. u Omahi. Imali su troje djece. Uključila sam priču iz dnevnika Omahe World Herald o dolasku Save u SAD s njezinom sestrom.

Znam da je moj djed bio dužan prijaviti se za vojnu evidenciju austrijske vojske, prema kopijama njegovih dokumenata sa kojima raspolažem.

Ja sam umirovljena učiteljica i odvjetnica. Vrlo sam zahvalna ljudima poput onih u vašoj skupini koji čuvaju vašu kulturu i povijest, osobito nakon devastacija Drugog svjetskog rata.

 

Attachments:
Download this file (George Narancic Obit.pdf)George Narancic Obit.pdf[ ]Administrator1431 Kb
Download this file (Sava Arrives in US.JPG)Sava Arrives in US.JPG[ ]Administrator127 Kb
Ažurirano Utorak, 06 Ožujak 2018 21:59
 

Молба за помоћ - Удружење Јадовно '41.г.!

E-mail Ispis PDF

Позивамо читаоце који располажу са траженом информацијом - годином смрти нашег сумјештанина Бранка Цетине једног од преживјелих из логора смрти Јадовно - да исту пренесу Удружењу.

Напомињемо да је казивање Бранка Цетине о страдању у логору Јадовно објављено на нашим страницама (Фељтони, есеји, полемике).

 

Поштована господо,

Наше удружење управо завршава дугометражни документарни филм "Крст над јамом" у коме ће се појавити и покојни Бранко Цетина, један од ријетких који је успио побјећи из логора Јадовно.

Молим Вас, ако имате тај податак, да ми јавите годину када је Бранко Цетина преминуо.

Имам податак да је рођен 1923. године али годину смрти не знам.

Хвала Вам унапријед.

Свако добро,

Душан




Др Душан Ј. Басташић
Предсједник удружења

Удружење потомака и поштовалаца жртава логора смрти НДХ, Госпић - Јадовно - Паг 1941.
Association of Descendants and Supporters of Victims of death Camps of Independent State of Croatia in Gospic - Jadovno - Pag 1941.
Адреса:
Краља Алфонса XIII, 49 A , 78000 Бања Лука, Република Српска, БИХ
Тел.: +387 51 333 588 ; Моб.: +387 65 511 130 ; Факс.: +387 51 333 589
E mail.: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
www.jadovno.com

 

Napomena:

Tražena informacija proslijeđena je već slijedeći dan:

Poštovani Dušane,

Branko Cetina rođen je 1923. u Vrepcu, a umro je 21. 9. 1996. u Beogradu gdje je  i sahranjen 24. 9. 1996.  kao nosilac Partizanske spomenice 1941.

Bila bi mi čast ako Vam bilo kako  mogu pomoći u vašim, hvale vrijednim, aktivnostima.

S poštovanjem,

Nikola Cetina

 

Ažurirano Subota, 10 Ožujak 2018 03:03
 

Hrabrost počinje slovom "M"

E-mail Ispis PDF

Ovaj tekst je posvećen mojoj majci Mirjani koja je u vreme izbijanja građanskog rata na teritoriji bivše SFRJ odnosno na teritoriji Hrvatske 1991. godine imala svega 25 godina, kao i svim ženama herojima i žrtvama svih ratova.

Valjda ovo vreme sukoba i ratova koji se vode „tamo daleko“ o kojima slušamo kao što su i o nama nekada slušali, me navodi da se prisetim tih „naših“ vremena. Iako tu nije bilo ništa naše. Osim naših domova, ljudi i života. Taj rat nije bio naš. Ja razumem da svako ne vidi veličinu tragedije tih vremena, nekada je ni ja ne mogu u celini sagledati. Posebno to ne očekujem od nekoga ko nije prošao kroz to koliku god empatiju imao, ne može da razume.

Ovo vreme me navodi da se prisetim borbe jedne mlade žene, žene čija je mladost prekinuta, koju je život odneo u neku drugu zemlju, naizgled svoju, ali sve je tu bilo za nju strano, gde je morala početi graditi svoj žovot od početka. Ta mlada žena je bila moja majka. Moja majka koja se sa svojih dvadeset i pet godina našla u vrtlogu ljudske nesreće, pohlepe i propasti. Rat je bio na samome pragu, ljudi koji su do tada živeli u blagostanju, razumevanju i miru su bili puni mržnje i ogorčenosti tražeći krivca jedni u drugima za to svoje stanje. Dok je ležala u bolnici samo par dana nakon mog rođenja na infuziji boreći se za život, pored njene sobe su u panici dovozili prve ranjenike. Uz puno muke i sa saznanjem da je kući čeka novorođenče uspela se izboriti, ali tu se borba za život nije završila, čak šta više tek je počela.

Godine što su dolazile nosile su sa sobom svakodnevnu strepnju i strah, ali moja majka nije dala da ja to na njoj vidim ili osetim. Ni u jednom momentu nije pokazala slabost, ni dok me je držala zagrljenu u ćošku dok su granate padale oko naše kuće, ni dok smo se sakrivale po kućama koje su imale samo ćebad umesto prozora, ni dok je sama vozila kako mene tako i ostalu decu kojima je bila potrebna pomoć u oluji ljudskih sudbina ka nekom boljem sutra, kroz nepregledne kolone auta, traktora i kola, čije se slike danas mogu videti u nekom od užbenika iz istorije, ne znajući da li je moj otac živ ili mrtav. Napokon je porodica opet bila na okupu, sa korom hleba u jednoj ruci i paštetom u drugoj, srećni i zahvalni, prešli smo te izmišljene linije na karti koje su činile granicu između rata i mira, smrti i slobode, ovih i onih.

Ali godine strepnje, straha i borbe još nisu bile iza nas. Borbe da sastaviš svoj život opet u jednu celinu koja će imati smisla, od preostalih komadića koje si stigao spakovati u taj jedan kofer. Moja majka je smatrala da se ne treba stideti ni jednog posla koji je pošten, često puta je trpela nepravdu, stisla bi zube i hrabro kao i do tada nastavila dalje jer je uvidela da i od goreg može uvek gore.

Nije prošlo mnogo ponovo se mogao čuti poznati zvuk sirena koje su upozoravale da je mir bio samo jedna iluzija kratkog veka. Kako prvi put tako i tada moja majka nije odavala strah, već je radila na tome da se ni jednog trenutka ne osetim manje vrednom od nekog drugog deteta, da i ja za praznike dobijem poklone kao moji vršnjaci, da i ja imam uslove da upišem fakultet koji želim, da to jedno za mnoge traumatično i teško iskustvo ne ostavi nikakve posledice već da samo ostane deo mene i onoga što jesam kao podsticaj u svim izazovima koji predstoje.

Moja majka zasigurno nije bila jedina žena koja je u svom životu prošla kroz pakao rata, ali je jedina žena koja je mene naučila šta je borba za opstanak, porodicu i sreću. Njena hrabrost, i činjenica da nije klonula duhom nakon svih ovih godina je ono što me svakoga dana inspiriše dok je ispraćam na posao na kojem radi i po dvanaest sati, da i sama budem bolja, da vidi da njena žrtva nije bila uzalud.

Njena borba ne prestaje, može samo da posluži kao primer svim mladim devojkama i ženama koje sumnjaju u sebe i plaše se svega nepredviđenog oko sebe što ponajčešće nije po meri njihovih snaga. A otac i ja joj se samo možemo zahvaliti na pruženim godinama ljubavi i prekrasnom detinjstvu na kojem mogu da izgradim svoj život. Kako starim sve te više razumem, sve te više ljubim i sve te više volim.

Jelena Plećaš

 

Autorica o sebi:

...moje ime je Jelena Plećaš, majka mi je iz Vrepca od Grubića, a otac iz Divosela, ja sam takođe rođena u Gospiću, student sam Marketinga na Ekonomskom fakultetu, ali u slobodno vreme se bavim pisanjem i fotografijom...

Ažurirano Petak, 08 Rujan 2017 19:39
 

Mičel Melić - vrebačko-američki političar i privrednik

E-mail Ispis PDF

Mičel Melić rođen je 1. februara 1912. godine u Bingamu, Juta, SAD, kao dete imigranata Džoa Melića i njegove supruge Marije, rođene Kalember. Njegov otac, Džo Melić rođen je u Vrepcu pod imenom Novak Bogdanović i emigrirao je u SAD početkom 20. veka. Novak Bogdanović je bio lider lokalnih Srba i preminuo je 1922. godine, kada je Mičel imao 10 godina.

U toku školovanja u srednjoj školi i na fakultetu, Mičel je radio u rudniku u Bingamu. Diplomirao je na pravu na Univerzitetu Jute 1934. godine. Iste godine se seli u grad Moab gde postaje advokat za grad Moab i okrug Grand u Juti.1942. godine je izabran za senatora države Juta. U Senatu je bio do 1950. godine, a 1949. godine je bio lider vladajuće većine. 1948. godine je učestvovao na izborima za Američki Kongres, ali nije izabran.

 

1952. godine je sa poznatim američkim geologom Čarlsom Stinom učestvovao u osnivanju kompanije Utex Exploration. Takođe je bio i predsednik kompanije Uranium Reduction od 1954. do 1962. godine.

 

Kao advokat i član Republikanske partije kandidovao se za guvernera Jute na izborima 1964. godine, ali je izgubio od kandidata Demokratske stranke, Kalvina Ramptona.

 

Radio je kao pravni zastupnik Ministarstva Prirodnih Bogatstava u prvom mandatu predsednika SAD, Ričarda Niksona (1969-1973). U to doba je i kraće vreme obavljao funkciju Ministra, kada je Walter Hikel sklonjen sa te funkcije.

Posle obavljanja te funkcije se seli u Solt Lejk Siti, gde je radio kao advokat za preduzeće Ray, Quinney and Nebeker. U penziju je otišao 1996. godine.

 

Ustanovio je stipendiju pod nazivom The Mitchell Melich Scholarship 1983. godine namenjenu studentima prava na Univerzitetu Juta.

 

Bio je oženjen sa Doris sa kojom je dobio četvoro dece.

 

1972. godine je boravio sa svojom ćerkom Nensi u Vrepcu

 

Preminuo je 12. juna 1999. godine u Solt Lejk Sitiju.

 

 

Tekstove o ostalim članovima ove porodice objavićemo u narednom periodu.

 

Vladimir Ivančević

Ažurirano Ponedjeljak, 12 Lipanj 2017 09:21
 


Stranica 7 od 15

Vrebački motivi

  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator
  • JoomlaWorks Simple Image Rotator

Statistika


Posjetitelji danas:86
Posjetitelji jučer:150
Posjetitelji ukupno:391678

Posjetitelji

Trenutno aktivnih Gostiju: 11