Trepću jasike pune hlada,
ko ptica lakih jato sivo.
Svakim prolaskom ispod njih sam
najlepši šapat osluškivo.
Tu stara kruška još se ne da,
a kora trune, grane pale.
Visoke stene kao ždrali
u daljinu se zagledale.
I svaka stopa prošlost budi
zarasle staze oko pali:
koliko puta znani ljudi
ovim su putem koračali;
koliko puta kao dete
nogama bosim tu sam stao,
koliko puta sa svicima
u tamnoj noći drugovao;
i kad se smrkne, stušti kiša
i kad prižeže sunce suvo,
koliko puta iz juriša
kamen je iz praćke fijuknuo.
Volim vas moćne biser gore,
duboke dolje cvetnih trava
i nebo čisto, kao more
gde se orao obrušava;
žubore bistre, skakutave,
nadošlih voda huke rečne
i ponornica izdisaje
i potočare istrošene;
kolibe niske, jednolične
čobanske pesme, stada vita
i snažne ljude svemu vične
i ševin koncert iznad žita
i vas gromade gusta kraša,
vas spasitelje usred plama,
tu je blesnula zvezda naša...
O mirni kraju u beskraju,
izdanci retki, stabla pala,
iverje ti je u svom sjaju
raznela bura prohujala.
Od davnina je val sudbina
tvoj vesnik strepnje iz daljina,
a ceo svet je tvoje groblje,
ceo svet ti je domovina.
Trepću jasike pune hlada,
ko ptica lakih jato sivo.
Svakim prolaskom ispod njih sam
najlepši šapat osluškivo...
Dušan Ćurčić