Nije samo knjižnica.
Ovo je arhiva duše jednog sela.

VREBAČKE PRIČE – Djedovo imanje (8)

Volio sam sa ocem obilaziti naše imanje. Djed je imao nekoliko parcela razbacanih na raznim krajevima Vrepca koje  su se koristile kao livade ili oranice. Rašnovac je bila livada košanica, ali kako je do livade sa visoke obale dopirala i protezala se tik uz Jadovu, u ranijim godinama taj se dio koristio kao oranica za biljke osjetljive na nedostatak vode. Čuo sam da se tu ponakad sadio kupus koji se u sušnom godinama zalijevao vodom iz Luke Stoline. Na drugom kraju sela, kada se od škole krene blago nagnutim putem prema mostu Popovića, na dijelu seoskog zemljišta koje se već na horizontu spajalo sa Plantažom imali smo dvije parcele. Kad se prijeđe most i okrene  desno dolazilo se do blago valovitog velikog polja – Brda Borića na čijem sljemenu smo imali parcelu na kojoj se uglavnom sadio krumpir, a pamtim da se sijalo i žito ili raž. Kažu da je to područje najpogodnije u Lici za uzgoj krumpira koji je tu znao, zbog rahle i pjeskovite zemlje, izrasti do gomolja od kilograma iz kojeg smo se mogli svi najesti. Ako se poslije mosta okrene lijevo dolazi se do Đurđeve grede, lijepe livade koja je bila košanica ili je na njoj bila zasijana neka žitarica. Do parcele se dolazilo prelazeći plitko korito sezonskog Crnog potoka koji se ulijevao u obližnju Jadovu, a niži, donji dio parcele slabo se obrađivao jer je u proljetnom dijelu godine znao biti podvodan. Na Đurđevoj gredi i okolnim livadama znali su se pronaći ostaci grnčarije i predmeta iz davnog Japodskog i mlađeg turskog vremena.

Na drugom kraju sela, ispod prvih obronaka planine uz potok Tunjevac imamo livadu istog imena koja se, koliko pamtim samo kosila. Potok bi već u proljeće presušio i mogao sam ući u njegovo korito, kamenitog dna i plitkih obala. Znao sam da je nedaleko njegov izvor, da izlazi iz dubokog kamenog procjepa, obzidanog kamenim zidom kroz koji se spuštaju stepenice do vode, ali u to doba nikad nisam došao do njega. Kad nagrnu proljetne vode od topljenja snijega i kiše i kad se podzemlje napuni, voda izbije silovito iz procjepa, zalije stepenice i sjuri se u korito nastavljajući put prema Jadovi u koju u Rašnovcima i utječe.

Imamo i nekoliko parcela na Lisini. Rijetko sam išao u planinu, sjećam se jednom, u drva, i drugi puta sa ocem, biciklima. Tri naše parcele su na dijelu planine koja se zove Tavani, putem oko kilometar dva zapadno prema Velebitu. Libinja je iznad puta i bilo je šume na njoj, odmah ispod puta je velika košanica uz koju su naši preci sagradili stan i u kome se boravilo kad je, nakon košnje, stado ovaca i stoke odlazilo na ljetnu i jesensku ispašu. U tom stanu boravio je djed sa porodicom u onim ratnim godinama kada su morali bježati iz sela da sačuvaju živu glavu. Od stana su danas ostali samo tragovi kamenog temelja i nešto razbacanog kamena što je uraslo u bujnu šumu i gustu šikaru i koji se samo po pričanju i sjećanju starijih vrepčana mogu pronaći. Nešto niže od Libinje, upravo ispod Pundrinog bunara nalazi se još jedna nevelika naša košanica – Čistulja. Pundre, ne znam kako mu je bilo ime, živio je na razmeđu dva protekla stoljeća. Kažu da je bio nizak, jak, uporan i vrijedan čovjek koji je prokopao i obzidao škrapu na planini koja je nazvana po njemu, kako bi se u inače bezvodnom kraju, naročito u sušnim ljetnim razdobljima u nju moglo nacijediti i sačuvati nešto dragocjene vode. Pundrin bunar sam vidio prije nekoliko godina. I dalje je tamo, dijelom obrušenih škrapi i dijelom zasut jer ga već godinama nitko ne održava. Ali još uvijek je tamo i uz malo vode koju čuva za lisice i medvjede, čuva i sjećanje na vrijednog Pundru.

A gore, pod vrhom Lisine imamo još jednu parcelu, dijelom košanicu, a dijelom obraslu šumom na koju sam istom tek prije nekoliko godina kročio. Veći dio parcele je duboka obrasla udolina sa danas već bujnim bukvama, te ponešto graba i hrasta.

Obilazeći tako naše imanje, tražeći međe i provlačeći se kroz oštru trnovitu travu i grmlje otac mi je na svakom komadu znao pričati svoja sjećanja koja su me vraćala u jedan drugi svijet i život. Priče o košnji, teškom i napornom radu, ali i veselju zajedničkog čuvanja blaga, maloj pastirskoj vatri koja je u hladnim i maglovitim danima vraćala živost u promrzle prste, pečenje krumpira i kukuruza, odlasci u planinu i spavanje pod vedrim nebom, susreti sa kojekakvim, pa i opasnim divljim zvjerima kojima i danas obiluje planina, dočaravala su mi jedan drugi, daleki, ali teški život koji ipak nije bio lišen svojih zadovoljstava i radosti. Iz tih priča i načina na koji ih je pričao shvatio sam njegovu privrženost svom selu i želju da se kad-tad, jednom u njega vrati. A meni, nikad poslije Vrebac nije bio samo selo već nešto živo što je imalo dušu koja me je privlačila u svaki njegov kutak i koje sam volio bez ostatka i primisli, selo mojih korijena, prošlih događaja koji su utkani u mene, predaka i svih dragih ljudi koji me okružuju što me sve čini smirenim i potpunim svaki puta kada me put u njega nanese.